Serlio, Sebastiano

Serlio, Sebastiano, arhitekt (Bologna, 6. IX. 1475 - Fontainebleau, 1554). U Rimu je kod Baldassarea Peruzzija radio kao slikar do Pljačke Rima 1527. Tada se iselio u Veneciju gdje je ostao do ranih 40ih te djelovao u službi Republike za koju je izradio nacrte rimskih građevina u Istri i Dalmaciji. Najznačajniji korak njegove karijere bio je poziv francuskoga kralja oko izgradnje i ukrašavanja dvorca Fontainebleau. Pulu je posjetio 1536. godine. Premda manje detaljni od Palladijevih, njegovi su nacrti i opisi pulskih spomenika, objavljeni u Veneciji pod naslovom "Tutte l'opere d'architettura et prospetiva di Sebastiano Serlio", jako vrijedni. Njegovo djelo, osim što predstavlja najstarije prikaze antičkih spomenika Pule, uvelike je utjecalo na generacije arhitekata i arheologa. Knjiga je prevedena na nekoliko stranih jezika te je doživjela veliki broj izdanja (venecijansko, flamansko, francusko, londonsko), a Pula je ovim putem popularizirana u čitavoj Europi. U još jednom Serlijevom djelu, osim starina u Rimu i Italiji, nalazimo ilustracije i opise pulskih spomenika, a to je "Il terzo libro di Sebastiano Serlio bolognese, nel qval si figvrano, e descrivono el antiqvita di Roma, e le altre che sono in Italia, e fuori de Italia".

Autor naziva Pulu dalmatinskim gradom na moru i bilježi da u njoj postoji veći dio kazališta, gdje se domišljati arhitekt naslonio na brdo dobivši podlogu za jedan dio sjedišta. U prizemlju je osmislio parter i pozornicu (orkestar i scenu) te ostale dijelove koje takva građevina mora imati. Osim stupova, cijelo je kazalište, u unutarnjoj i na vanjskoj strani, rezultat korištenja korintskoga graditeljskog stila. Nevješta i kruta gravira prikazuje jedan dio spomenutog kazališta s lukovima u prizemlju. Na njoj vidimo profil vijenca, tlocrt kazališta sa sjedećim dijelom, orkestrom, proscenijem, scenom i portikom. U opisu kazališta Serlio naglašava kako je ono bilo bogato ukrasima. Ograničio se na davanje mjera samo pojedinih vanjskih dijelova budući da je unutrašnjost građevine vrlo oštećena.

Sljedeća gravira pokazuje detalje velikog kazališta koje je definitivno nestalo 1631. kad je inženjer A. De Ville iskoristio posljednje kamene blokove kazališta za fortifikaciju mletačke utvrde. Serlijev opis je dakle jedini preživjeli dokument o ovom zdanju. Crtež pokazuje vanjski zid koji je u prizemlju pun i ima manje prozore, dok na dvama gornjim katovima ima velike prozore na lukove i korintske stupove.

Slijede opis i tlocrt amfiteatra koji se ističe po stupnju očuvanosti. Autor opisuje i tlocrt pulskog slavoluka s pročeljem, detaljima baza, kapitela, vijenca. Naziva ga trijumfalnim lukom u korintskom stilu, te dodaje da je bogat figuralnim i biljnim ukrasima, toliko da za dodatnih dekoracija ne bi bilo mjesta.

Serlijeve treća i četvrta knjiga, koje sadrže katalog vrata i slavoluka, jako su prikladne za venecijanske stolare i obrtnike, koji ih koriste kao priručnik. Bolonjski je arhitekt pridonio proširenju visokorenesansnih i manirističkih oblika s odlučnim crtama baroka u Veneciji i njezinim posjedima. Crteži bolonjskog arhitekta postali su uzorom istarskim graditeljima oltara te su u Istri prisutne tri tipologije oltara koje su nastale slijedeći Serlijeve propise (oltar sv. Šimuna u crkvi sv. Magdalene u Mutvoranu, oltar sv. Grgura u crkvi s. Silvestra u Draguću, glavni oltar iz crkve sv. Foške u Peroju i mnogi dr).

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

D. Kečkemet, Antički spomenici Pule na slikama i u opisima stranih autora od XV. do XIX. stoljeća, u: Jadranski zbornik VII, Rijeka – Pula 1969, 549-590; N. Kudiš, Tutte le opere d'architettura et prospetiva di Sebastiano Serlio (1619) i praksa izrade drvenih oltara u Istri, u: Annales 5/'94, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko/Società storica del Litorale, Kopar 1994, 96-100; M. Bertoša, Istra: Doba Venecije, Žakan Juri, Pula 1995, 439-442; S. Bertoša, A. Giudici, Europski putnici u Istri od XV. do XIX. stoljeća, u: Tabula 11, Sveučilište J. Dobrile u Puli, Pula 2013.