Jantarski put, prapovijesni prometni pravac za dopremanje jantara, fosilizirane smole crnogoričnoga drveća, s Baltika na Sredozemlje. Ljepota i lakoća obrađivanja žuto-smeđeg minerala činili su ga omiljenim materijalom za izradbu ukrasnih predmeta.

Promet jantarom postoji još od paleolitika, a njemu su pridavana natprirodna svojstva te moći privlačenja dobroga i tjeranja zla. Pravac je tekao iz sjeverne Poljske prema jugu, te kroz Podunavlje i Dinaride povezivao sjevernu i južnu Europu, odnosno Sredozemlje. Obrnutim putem su razvijene europske kulture (mikenska civilizacija) utjecale na kontinentalnu Europu. Glavni putovi jantara pratili su veće europske rijeke, sve do važnijih trgovišta u Padskoj nizini (Peschiera, Manciano-Sampignano, Frattesina di Fratta Polesine) i na ušću rijeke Pad (Adria). Odavde je pomorskim putovima dopreman u Grčku i istočno Sredozemlje. Pretpostavlja se da je takva vrsta trgovine iziskivala posrednike. U mitologiji Kvarnerski su otoci prozvani Jantarskim otocima (Elektridima, grč. ἤλεκτρον: jantar), a spominju se u priči o Argonautima. U Istru se jantar pojavio početkom brončanoga doba (tumul Žamnjak kod Rovinjskoga Sela i Škicini kraj Vodnjana). Dokumentiran je i kasnije, u kasno brončano i željezno doba u grobovima nekolicine istarskih nekropola (Vrčin, Pula, Beram, Picugi i Kaštel kraj Buja).