Citossi, Gelindo, antifašist, partizan (Zellina kraj San Giorgia di Nogaro, Furlanija, 7.X.1913. - Pazin, 7.IV.1977.).

Rođen je u seljačkoj obitelji, kao šesto od devetoro djece. U mladosti je izgubio ruku, ali to ga nije spriječilo da se po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. priključi pokretu otpora. Najprije je bio zadužen za pozadinski rad, ali na vlastiti zahtjev u ljeto 1944. prebačen je u borbenu postrojbu gdje ubrzo postaje vođom legendarne skupine "Crveni vragovi" (Diavoli Rossi). Tako se nazivala grupa od 20-ak uglavnom vrlo mladih "gapista" (pripadnika rodoljubnih borbenih grupa - Gruppi d'Azione Patriottica, skraćeno GAP - koje je osnivala Komunistička partija Italije), koja je djelovala u Donjoj Furlaniji. Njih je zapovjednik Citossi, kojega su zvali Comandante Romano i Romano il Mancino (Ljevoruki Romano), vodio u postavljanje zasjeda, sabotaže, eliminiranje špijuna i lažnih partizana te nabavku i prijevoz oružja i ratnog materijala u planine.

Najpoznatija im je akcija bila oslobađanje zatvorenika iz zatvora u Udinama, navečer 7.II.1945. "Njemački satnik" (dezerter iz Wehrmachta koji je prešao u pokret otpora) je pred vrata zatvora gurnuo dva "razbojnika" koje je tobože zarobio - Citossija i Enza Juricha, a kad je čuvar otvorio vrata na prepad je uletjelo 12 partizana i oslobodilo 73 borca i politička zatvorenika. Za tu su akciju dobili pohvalu Dragovoljačkog korpusa oslobođenja (Corpo volontari della Libertà, CVL), glavnog koordinatora talijanskog pokreta otpora. O Citossijevim "Crvenim vragovima" napisane su mnoge knjige i napravljena kazališna predstava, ali on sam nakon rata nije dobio nikakvo službeno priznanje.

Zajedno s brojnim talijanskim komunistima emigrirao je u Jugoslaviju, neko je vrijeme radio u poljoprivrednim zadrugama u Slavoniji, potom u Čepiću, Brtonigli i Umagu. Od 1960. živio je s obitelji u Pazinu.