Spallanzani, Lazzaro, opat i prirodoslovac (Scandiano kraj Reggio Emilije, 12.I.1729. - Pavia, 12.II.1799.). Smatra se utemeljiteljem moderne biologije. Profesor na sveučilištima u Reggio Emiliji, Modeni i Paviji. Proslavio se temeljnim biološkim i fiziološkim otkrićima: načina probave mesa želučanim sokovima, regeneracije u gujavice i daždevnjaka, fiziologije disanja i krvotoka, orijentacije oslijepljenih šišmiša. Dokazao je neodrživost teorije o spontanoj generaciji engleskog prirodoslovca Johna Turbervillea Needhama, prema kojoj sitne životinje nastaju iz nežive organske tvari. Utvrdio je da sva živa bića nastaju iz zametka te da oplodnja ovisi o spermi. Kao vrstan eksperimentator prvi je izveo umjetnu oplodnju u žaba i pasa. Prvi je znanstvenik koji se na području Istre bavio ihtiologijom; u Rovinju je 1792. proučavao djelovanje električnih organa i embrionalni razvoj ribe drhtulje iz roda Torpedo. Njemu u čast nazvan je mnogočetinaš Sabella spallanzanii, čest i u priobalnom moru Istre. Objavio je mnoga djela, među kojima su važnija: Dei fenomeni della circulazione (1776), Della fecondazione artificiale (1779), Opuscoli di fisica animale e vegetabile (1780), Memorie sulla respirazione (1803).