glagolizam

Glagolizam, višestoljetni otpor glagoljaša, poglavito u Hrvatskoj, hegemoniji i dominaciji Katoličke crkve i njezinu liturgijskom i jezičnom univerzalizmu i kozmopolitizmu. Pojam je prvi upotrijebio Vatroslav Jagić, proširio ga na Češku, Moravsku, Bosnu (bogumili) i Makedoniju (protiv Grčke pravoslavne crkve) i taj se izraz skladno uklopio među srodne ideologeme XIX. st. Danas se za kulturnu, vjersku i prosvjetnu djelatnost glagoljaša češće upotrebljava riječ glagoljaštvo, dok je glagolizam spontani duhovni pokret hrvatskih glagoljaša. Glagoljaštvo i slavensko bogoslužje od samoga su početka bili na udaru njemačkoga klera u Moravskoj i latinskoga klera i biskupa u Dalmaciji. Nakon 925. donekle su tolerirani, ali napetost između katoličke univerzalnosti i glagoljaške posebnosti trajala je stalno, s manjim ili većim intenzitetom. U vrijeme humanizma o tome svjedoči polemika Nikole Modruškoga, a glagoljaši su i pristaše njemačke reformacije. Nakon Tridentskoga koncila, u želji za reformama u Crkvi, biskupi u Istri i Dalmaciji nastojali su ograničiti glagoljanje, a tek su se rijetki zauzimali za njihovo školovanje i obrazovanje. Kad je brigu o glagolj. knjigama preuzela rimska Congregatio de propaganda fide, a glagolj. tekstovi redigirani prema ruskoj starosl. tradiciji, glagoljaši su ostali bez svoje jezične tradicije, te počeli upotrebljavati šćavet. To je u XVIII. i XIX. st. bilo razlogom zabrane takvoga bogoslužja (jer se nije obavljalo na glagoljici i na starom jeziku). U okviru povijesti glagoljaštva sukobe između glagoljaša i pomjesnih biskupa redovito se promatralo s motrišta nacionalnih integracija XIX. st., kad se na glagoljaštvo gledalo ponajprije kao na izraz nacionalnog očitovanja, a manje kao na vjerski i kulturološki fenomen različitosti u onovremenoj Europi. Zato u okviru glagolizma treba promatrati i borbu za slavensko bogoslužje u XIX. st., kad je ono bilo svedeno na male oaze. Borba za glagoljicu i slav.žensko bogoslužje odigravala se u godinama kad se slavila tisućita godišnjica slavenske misije i smrti Braće, a vodilo ju je domaće svećenstvo u Istri, na Kvarnerskim otocima i u Splitskoj nadbiskupiji. Svećenici su napisali nekoliko spomenica i sa svojim potpisima poslali u Rim. Unatoč tomu, i Rimska kurija i Bečki dvor, ali i carska Rusija, bili su protiv povlastice glagoljanja i proširenja slavenskog bogoslužja. U borbi za slavensko bogoslužje i u želji da se ono proširi na cijelu Hrvatsku glagoljaše je svesrdno podupirao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, posebice nakon što je papa Lav XIII. proširio kult sv. Ćirila i Metoda na cijelu Katoličku crkvu. Da bi se riješilo pitanje slavenskog bogoslužja u središtu glagoljaštva, na otoku Krku, Bečki je dvor za krčkoga biskupa predložio Antuna Mahnića, misleći da će on osobnom strogošću i neupitnom poslušnošću Rimu ugušiti i zabraniti glagoljaštvo u korist katoličkog univerzalizma. No on se ubrzo iskazao kao branitelj glagoljaškoga, slavenskog bogoslužja: u Krku je utemeljio Staroslavensku akademiju za znanstveno proučavanje glagoljaške tradicije i za proširenje glagoljaškog bogoslužja u puk. Nakon I. svjetskog rata sva su pitanja koja se tiču glagolizma bila na margini političkih i vjerskih pitanja, a Srpska pravoslavna crkva gledala je na ponovno oživljavanje glagolizma u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj kao na novu opasnost za svoje interese. A nakon II. Vatikanskoga koncila, kad su u obrede Katoličke crkve uvedeni narodni jezici, problem glagolizma postao je samo tema kulturne i političke povijesti Hrvata u XIX. i XX. st.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

V. Jagić, Hrvatska glagoljska književnost, u: B. Vodnik, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1913.; J. Hamm, Glagolizam i njegovo značenje za Južne Slavene, Slavia, Prag, 1965., 25; E. Hercigonja, Glagoljaštvo i glagolizam, Hrvatska i Europa, Kultura, znanost i umjetnost, I, Zagreb 1997.

Slučajna natuknica

benediktinci