Erik (Erih; Aericus, Ericus, Heinrichus, Hericus), furlanski markgrof (VIII. st.).

Prvi put se spominje 795., ali je moguće da se na nj odnosi i podatak o neimenovanom vojvodi u pismu Karla Velikog supruzi Fastradi iz 791. U izvorima nosi titulu dux (u dvama i comes). Podrijetlom je bio iz alamanskoga plemićkog roda iz gornjega Porajnja (Strasbourga). U jesen 795. poslao je trupe na čelu sa slavenskim knezom Vojnomirom u rat protiv Avara. Nakon pljačkanja avarskoga hringa poslao je Karlu u Aachen bogate darove.

Pratio je 796. Karlova sina Pipina na pohodu protiv Avara te 797. nad njima odnio pobjedu. Sjedište mu je bilo u Čedadu, gdje je bila i rezidencija akvilejskog patrijarha Paulina. Njegove prijateljske veze s Paulinom potaknuo je 796. zajednički im prijatelj Alkuin; Paulin mu je između 796. i 799. posvetio knjigu o kršćanskoj laičkoj etici (Liber exhortationis), a Erik je pomagao akvilejsku Crkvu. Poginuo je 799. u borbi kraj Trsata (prema nekim mišljenjima kraj Lovrana) u sukobu s domaćim stanovnicima. Alkuin je u povodu njegove pogibije napisao Karlu pismo u kojem ga proglašava živim temeljem Nebeskog Jeruzalema, a Paulin je sastavio tužaljku u kojoj opisuje područje pod Erikovim nadzorom. Ono je obuhvaćalo krajeve od Piave na zapadu do Dunava i Srijemske Mitrovice na istoku, te od Drave do granica Dalmacije. Izravno je vladao Furlanskim vojvodstvom, Istarskim dukatom i Cenedskom grofovijom.