Sifilis (lat. syphilis, prema Syphilus, od grč. συς: svinja i φίχος: prijatelj, ljubitelj) ili lues (lat. lues: poguba), venerična bolest uzrokovana blijedom spirohetom (Spirochaeta pallida, Treponema pallidum). U Europi se prvi put pojavio u Barceloni 1493., a već sljedeće godine epidemijski se proširio među francuskim vojnicima u Italiji (Morbus gallicus). 

U Istri (osobito u Puli) postao je medicinsko-socijalnim problemom na početkom XIX. st. i s vremenom jednom od središnjih briga u zdravstvu: pulski je Komesarijat 1820. zatražio od liječnika i kirurga informacije o veneričnim bolestima, a Kapetanat je 1827. izdao okružnicu političkim povjerenicima u kojoj se tražila provedba posebnih mjera za suzbijanje spolno prenosivih bolesti. Do tada je već otkriveno nekoliko oboljelih osoba. Otkrivanjem sifilisa, gonoreje i mekoga čira bavio se Valentin Lukas iz Labina, zamjenik policijskoga liječničkoga referenta pri Lučkoj kapetaniji u Puli. U staroj grad. bolnici kraj Arene (1875) bilo je predviđeno 30 postelja za sifilitičare. Na početku XX. st. prevalencija sifilisa u Puli bila je velika: prema serološkim pretragama krvi, 201 ispitanik (75,85%; podatci su preuzeti iz protokola u kojima spol namjerno nije bio naznačen) od 265 onih za koje se sumnjalo da su zaraženi, imao je pozitivan nalaz. U razdoblju između I. i II. svjetskog rata sanitarne su prilike i u Puli i u Istri bile povoljnije, unatoč raširenoj prostituciji (mnoge su pacijentice bile slane u Trst na liječenje). Bolest se lakše suzbijala jer su liječnici tada imali dovoljno dijagnostičkoga i terapijskoga iskustva, a povoljno je djelovao i strah od zaraze koji je utjecao na promjenu ponašanja (uporaba zaštitnih sredstava pri spolnom općenju, uvedba strožih higijenskih mjera na javnim mjestima - u restauracijama, kupalištima i dr.). Nakon II. svjetskog rata bolest je suzbijena sistemskom primjenom penicilina i drugim preparata.