Devčić, Natko, skladatelj, pijanist, glazbeni pedagog i pisac, akademik (Glina, 30.VI.1914. - Zagreb, 4.IX.1997.).

Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu, a od 1926. živio je u Zagrebu. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao 1937. glasovir kod Antonije Geiger-Eichhorn, a dvije godine poslije kompoziciju kod Franje Dugana starijeg. Također je na zagrebačkom Sveučilištu apsolvirao pravo. Počeo je raditi 1939. kao nastavnik glasovira na Muzičkoj akademiji te je nastavio usavršavati se na tom instrumentu kod Svetislava Stančića. Javno umjetničko djelovanje kao pijanist i skladatelj započeo je uoči Drugog svjetskog rata. Godine 1942. uhićen je zbog pomaganja pokretu otpora, a od 1943. bio je u partizanima.

Godine 1945. vratio se na Muzičku akademiju, gdje je najprije tajnik, zatim pomoćnik rektora te od 1947. izvanredni i od 1961. redoviti profesor za kolegij harmonije. Bio je i pročelnikom Odjela za kompoziciju i glazbenu teoriju (1947./48. i 1960.-80.). Usavršavao je 1950-ih kompoziciju kod Josepha Marxa u Beču, obrazovao se i na Nacionalnom konzervatoriju u Parizu i Međunarodnim ljetnim tečajevima za novu glazbu u Darmstadtu te 1967./68. studirao elektroničku glazbu i suvremene metode nastave kompozicije na više sveučilišta i konzervatorija u SAD-u. Po povratku iz SAD-a na Muzičkoj akademiji utemeljio je (1968.) i vodio kolegij Aspekti suvremene glazbe. Nakon umirovljenja 1980. i dalje je povremeno predavao. Godine 1980. izabran je za člana suradnika, 1988. za izvanrednog, a 1992. za redovitog člana HAZU-a.

Prvi pravi skladateljski uspjeh bila mu je Istarska suita za orkestar (1948.), u kojoj se nadovezuje na tradiciju ideologije nacionalnog smjera. Počevši od te skladbe za Devčića je pojam folklora u prvom redu istarski folklor, koji će se stalno odražavati u njegovu opusu, no uvijek na drukčiji način. Osnova je tog odražavanja preispitivanje funkcije malih intervala, najprije u folklornom, a onda u izvanfolklornom kontekstu. U Concertinu za violinu i komorni orkestar (1958.) i u kantati Ševa (1960.) ti se intervali obrađuju posve samostalno. U svojoj jedinoj operi, Labinskoj vještici (1957., prema libretu Mire Dupelj), koja se temelji na romantiziranim događajima iz života Matije Vlačića Ilirika i povijesti Istre, na osobit je način iskoristio konstrukcijske odlike istarskog folklora, ali je u operi Devčić pokazao i neobičan senzibilitet za osmišljavanje scene glazbom.

Potkraj 1960-ih sve više počinje istraživati neke novije prakse skladanja. Tako se okušava u elektroničkoj glazbi, u eksperimentalnom tretiranju vokalnosti, u novoj artikulaciji na konvencionalnim glazbalima te u specifično tretiranome orkestralnom zvuku. Devčićeva dugogodišnja pedagoška i teoretičarska djelatnost pretočena je dijelom u dva udžbenika Harmonija za visoke glazbene škole (Zagreb 1975.) te u suvremeni priručnik solfeggia (u suradnji s Beatom Devčić) u dvije knjige Intervali i Ritam (Zagreb 1979.-81.).

Publicističku djelatnost započeo je još potkraj studija objavljujući glazbene kritike dnevnim listovima, što je nastavio i nakon rata u mnogim novinama, časopisima i zbornicima, kao i na radiju. Bio je i glavni urednik izdanja sabranih djela Josipa Štolcera-Slavenskog, a za Muzičku enciklopediju Leksikografskog zavoda (1. i 2. izdanje) napisao je sve natuknice iz struke harmonija i s područja suvremene glazbe. Bio je predsjednikom Udruženja kompozitora Hrvatske (1964.-66.) i tajnikom Jugoslavenske sekcije Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (1966.-71.). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među kojima i Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo (1982.) te Nagrade AVNOJ-a (1986.)