Lazzarini, Tommaso (ponegdje i Tomaso), liječnik, barun (Labin, 14.II.1883. - Padova, 1.III.1955.).

Rodom iz poznate labinske veleposjedničke plemićke obitelji Lazarini (Lazzarini)-Battiala, a majka Teresa de Vergottini bila je plemenitašica iz Poreča. Imao je i brata blizanca Nicolòa (Mikula), koji je vodio veliko poljoprivredno imanje u Svetom Martinu i Dubrovi. Tommaso je studij medicine završio u Rimu 1907., no Austro-Ugarska nije priznavala diplomu, pa ju je morao nostrificirati u Grazu, nakon čega radi u bolnicama u Trstu i Rijeci. Prvu službu u Istri imao je u Motovunu, ali morao ju je prekinuti 1914. zbog mobilizacije u austrougarsku vojsku.

Završetkom Prvog svjetskog rata nastavio je raditi u rodnom Labinu. Od samog početka službovanja isticao se požrtvovnim, danonoćnim radom, a stručnim i ljudskim osobinama pridobio je velike simpatije, osobito seljaka i rudara. Zanimljivo je da je s njima uvijek komunicirao labinskim dijalektom (cakavicom) kojim se izvrsno služio. Godine 1925. vladin povjerenik postavlja ga za šefa labinske općinske sanitarne službe i voditelja novootvorene Gradske bolnice. U Drugome svjetskom ratu svjesno se izlaže velikoj opasnosti od uhićenja i progona te ilegalno liječi partizanske bolesnike i ranjenike po selima, čak i u Gradskoj bolnici, u neposrednoj blizini njemačko-fašističkog zapovjedništva. Na kraju rata Nijemci su mu srušili vilu u Rapcu.

Lazzarini je nastavio neumorno raditi i u prvim, teškim poslijeratnim godinama. Nova ga je vlast jednom i uhitila, ali je pušten nakon prosvjeda brojnih mještana. Godine 1948. ipak se s obitelji seli u Italiju, u Padovu. Tamo je bio aktivan i u izbjegličkom društvu ANVGD (Associazione nazionale Venezia Giulia e Dalmazia), kojemu je bio predsjednik provincijskog odbora. Nostalgiju za zavičajem uvijek je isticao, kao i ljubav prema Istri.

U Labinu mu je posvećena ulica, a tamošnja Zajednica Talijana proglasila ga je 2000. prvim Labinjanom 20. stoljeća.