Vuličević, Slobodan, akademski slikar (Cetinje, Crna Gora, 14.II.1927. - Pula, 2.V.2009.).

U Zagrebu je završio gimnaziju 1946., Akademiju likovnih umjetnosti 1952. te, dvije godine kasnije, specijalku u klasi prof. Marina Tartaglie. Njegov bogat umjetnički opus nastajao je uglavnom u ateljeu u Rovinju, gradu koji je odmah po završetku studija odabrao kao trajno mjesto boravka. "U Rovinj sam došao tražeći raj, a našao sam pakao, pakao svojih unutrašnjih problema. Biti oči u oči sa samim sobom, bez mogućnosti bijega, to je najvažnije. Samom sebi sam nametnuo okove, vjerujući da ću pomoću njih doseći željeno i nisam se prevario. Umjetnik mora imati svoju tamnicu, koja je za njega najveličanstveniji cvijet - cvijet pakla", zapisao je o svom dolasku u Rovinj, gdje je bio jedan od osnivača i protagonista tzv. rovinjske grupe slikara, koja je u tom gradu u pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća pokrenula važna likovna i kulturna zbivanja.

Ono što povezuje sve kritičare njegovog umjetničkog stvaralaštva jest to da se Vuličević izdvaja iz cjelokupne proizvodnje suvremene hrvatske umjetnosti te se kao takav ne može klasificirati, svrstati pod neki nazivnik. Istančane je likovne čistoće i jednostavnosti. Autor prve njegove monografije izdane 1988. je Ive Šimat Banov, a drugu monografiju skupine autora Crno bijela monografija uredio je Gordan Vunak (2006.).

Osim što je slikao, Vuličević je svoje misli često zapisivao na komadićima papira. Prvu knjigu misli i intimnih zapisa, iz 2000., nazvao je Ovu knjigu posvećujem kapima kiše, a druga, Zapisi iz ulice Casale, koja nastavlja kronološki nizati autorove misli, objavljena je 2006.

Posmrtne retrospektivne izložbe priređene su mu 2009. u Zavičajnom muzeju grada Rovinja i 2010. u rovinjskoj galeriji Adris.