Callegarini, Giuseppe, antifašist, školski profesor, filmski kroničar, talijanski dočasnik (La Spezia, 6.IX.1915. – Pula, 24./25.XII.1944.).

Djetinjstvo je proveo u rodnom gradu, ali otac mu je bio mornarički časnik, rodom iz Venecije, koji se s obitelji selio po potrebi službe, pa je u mladosti živio i u Livornu, a od 1929. u Puli. Tu je pohađao gimnaziju "Giosuè Carducci", a 1935 upisao se na Fakultet za književnost i filozofiju u Padovi, gdje je diplomirao geografiju. Neko se vrijeme nastavio baviti geografijom očekujući da postane asistent na padovanskom Sveučilištu, na kojemu je bio aktivan u fašističkoj studentskoj organizaciji. Godine 1936.-37. angažirao se u organiziranju omladinskih hotela u Italiji, prema tadašnjim njemačkim i švicarskim uzorima. Na jesen 1937. počinje nastavničku karijeru, predavajući u pulskim srednjim školama i zalažući se za odgoj omladine u sportskom i izletničkom duhu. Okušao se i u dokumentarnoj kinematografiji, pa je snimao i školski život u Vodnjanu i Puli.

U Spoletu je završio dočasničku školu. Pozvan je u vojsku ubrzo po početku Drugog svjetskog rata. Kao potporučnik rezervist bio je na vojnoj službi u Klani i Rijeci. Tijekom rata snimio je dugometražni film o graničarima, a kamerom je dokumentirao i ondašnje ratne prilike (taj se filmski materijal čuva u Furlanijskoj filmoteci u Gemoni). Nakon sudjelovanja u vojnim operacijama u teškim logističkim uvjetima, razbolio se i bio je na uvjetnom dopustu, koji se tijekom 1943. izmjenjivao s razdobljima službe. Na dopustu u Puli zatekla ga je rujanska kapitulacija Italije. Već otprije sumnjajući u ispravnost rata koji je povela fašistička Italija, a i njezinih rasnih zakona, dolaskom nacista u Istru svrstava se protiv njemačkih okupatora. Bio je među prvim organizatorima pokreta otpora u Julijskoj Veneciji i među najodvažnijim poticateljima borbe protiv nacifašista u regiji. U Puli je više od godinu dana bio jedan od najvatrenijih voda ilegalnog pokreta otpora, uz napomenu da je u početku djelovao zajedno s (jugo)slavenskim antifašistima, ali se kasnije od njih odmaknuo, shvativši da im je, osim borbe protiv nacista, cilj i pripajanje Istre Jugoslaviji, što njemu kao Talijanu nije bilo prihvatljivo. Stoga je uz vojni otpor Nijemcima vodio i političku borbu s istarskim komunistima nastojeći ih odvratiti od titoističkog, projugoslavenskog usmjerenja.

Potkazanog, uhitio ga je 13.XII.1944. pulski Gestapo pod optužbom za zavjeru i poticanje ustanka. Dvanaest je dana podnosio mučenja i premlaćivanja, iskazujući čvrstinu karaktera i nepokolebljivost talijanskog duha, ističe se u obrazloženju Zlatne medalje za vojne zasluge Talijanske Republike koja mu je posmrtno dodijeljena 1946. Nacisti su ga zvjerski ubili na Badnjak ili sam Božić (datum smrti razlikuje se u izvorima), a njegove posmrtne ostatke razbacali.

Njegova žrtva komemorirana je u Puli tijekom angloameričke uprave 1945.-47., ali je mu dolaskom jugoslavenske vlasti spomen-ploča uništena. Na inicijativu Kulturnog društva Istria i Regionalnog instituta za povijest oslobodilačkog pokreta Furlanije - Julijske Venecije na godišnjicu smrti 2013. postavljena mu je spomen-ploča u tršćanskom spomen-parku na brežuljku Sv. Just (San Giusto).