Rossanda, Rossana (Luigia Antonia), partizanka, političarka, novinarka, esejistica, prevoditeljica (Pula, 23.IV.1924. – Rim, 20.IX.2020.).

Otac joj je bio bilježnik Luigi, majka Anita rođ. Desimon. Kao djevojčica je tijekom velike ekonomske krize, privremeno, 1930.-31., zajedno sa sestrom Marinom, živjela kod rodbine u venecijanskom Lidu. Potom se s obitelji seli u Milano, gdje je odrasla i 1940., godinu dana prije roka, maturirala u liceju "Alessandro Manzoni". Diplomirala je na Filozofskom fakultetu milanskoga Sveučilišta, na kojem je bila studentica filozofa Antonija Banfija, s čijim će se sinom Rodolfom kasnije vjenčati, ali brak će biti razmjerno kratak.

Tijekom Drugog svjetskog rata pridružila se talijanskom pokretu otpora, u kojem je djelovala kao partizanska kurirka pod imenom Miranda. Nakon rata uključila se u Komunističku partiju Italije (KPI; Partito comunista italiano, PCI) u kojoj je ubrzo ušla u rukovodeće strukture. Bila i gradska vijećnica u Milanu, a 1963. sekretar KPI-ja Palmiro Togliatti postavio ju je za odgovornu čelnicu partijske kulturne politike. Iste godine u milanskom je izbornom okrugu izabrana u Zastupnički dom (Camera dei deputati) Talijanskoga parlamenta u kojem je bila do 1968. U Rimu, kamo se preselila tijekom zastupničkoga mandata, pokrenula je 1969., na valu studentskoga i radničkog pokreta, s Luciom Magrijem, Luigijem Pintorom, Valentinom Parlatom i Lucianom Castellina unutarstranačku političku skupinu i časopis Il manifesto. Njihovi su stavovi bili u sukobu sa službenom politikom stranke, osobito nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku, te je Rossanda vrlo brzo izbačena iz KPI-ja. Svoja politička gledišta, posebice o radničkom i feminističkom pokretu, nastavlja arktikulirati kroz napise u Il manifestu, koji će 1971. postati komunističkim dnevnikom, a čija će glavna urednica biti u nekoliko navrata, sve do 2012. kada se povlači zbog neslaganja s tadašnjim uredništvom.

Tijekom godina razvila je i intenzivnu spisateljsku i književnu aktivnost. Autorica je više stotina članaka, knjiga i monografija o raznim aktualnim temama s područja politike, kulture i etike, a pisala je za najvažnije talijanske izdavačke kuće. Za autobiografiju La ragazza del secolo scorso (Torino 2005.) osvojila je drugo mjesto Nagrade Strega 2006.

S dugogodišnjim partnerom i suprugom, poljskim novinarom i piscem Karolom Kewesom (1924.-2014.), uglavnom je živjela u Parizu, a nakon njegove smrti vratila se u Rim ostajući aktivna do u duboku starost. Rossanda je bila istaknutom figurom talijanske ljevice, posebice lijevog krila KPI-ja i sljedbenicom linije Pietra Ingraa. Uvijek je imala hrabrosti izraziti kritičku i autonomnu misao, koja nije uvjetovana oportunizmom, a ostavila je i važno intelektualno svjedočanstvo.

Uz spomenutu autobiografiju važniji su joj radovi: L'anno degli studenti (Bari 1968.), Le altre. Conversazioni a Radiotre sui rapporti tra donne e politica, libertà, fraternità, uguaglianza, democrazia, fascismo, resistenza, stato, partito, rivoluzione, femminismo (Milano, 1979.), Un viaggio inutile (Torino 1981.), Anche per me. Donna, persona, memoria, dal 1973 al 1986 (Milano 1987.), Appuntamenti di fine secolo (s Pietrom Ingraom, Roma 1995.), Note a margine (Torino 1996.), La vita breve (s Filippom Gentilonijem, Parma 1996.), Intervista sul ’68 (Torino 2007.), La perdita (s Emanuelom Fraire, Torino 2008.), Quando si pensava in grande. Tracce di un secolo. Colloqui con venti testimoni del Novecento (Torino 2013.), Questo corpo che mi abita (Torino 2018.). S Carlom Mosca intervjuirala je političkog vođu Crvenih brigada Marija Morettija te napisala predgovor za knjigu Brigate Rosse. Una storia italiana (Milano 1998.).