feudalizam

Feudalizam, gospodarski, društveni, pravni i politički sustav u europskoj povijesti karakterističan poglavito za razdoblje od X. do XV. st.

Naziv potječe od francuskog izraza feodalité (XVII. st.), koji označuje skup odnosa između feudalca i njegova kmeta podložnika u srednjem vijeku. Od XVIII. st. pod utjecajem Montesquieua izrazom feudalizam označava se ukupnost društvenih odnosa u srednjem vijeku, a tumačenje pojma proširuje se u XX. st. pod utjecajem različitih filozofskih i ideoloških smjerova.

Feudalizam je rezultat povijesnih procesa uvjetovanih složenim političkim, gospodarskim i društvenim reformama koje od I. st. provodi rimska država te plemenskom baštinom koju u seobama naroda donose barbarska plemena, napose Germani. Nakon povijesnog vrhunca Rima i njegova najvećega teritorijalnog opsega na prijelazu iz I. u II. st. slijede početci velike krize, koja se odražava u poljoprivrednim odnosima i regulaciji položaja robova. Latifundije su oskudijevale robovima pa su latifundisti morali dovoditi slobodne seljake ili svojim robovima nuditi povoljnije uvjete položaja. To se postizalo ugovornim zakupnim odnosima: kolonatom (zakupni odnos s dovedenim seljacima kolonistima), kvazikolonatom (zakupni odnos latifundista s robovima na području latifundije), dugotrajnim i nasljedivim zakupom, obično na rok od 100 godina (emfiteuza, emphyteusis) kao i prekarijalnim odnosima (precaria data, precaria oblata te precaria renumenatoria). Kako bi dodatno smanjio svoje porezne izdatke prema državi, latifundist je preuzimao i ovlasti sudsko-policijske te upravno-teritorijalne vlasti, što je početak dominikalne vlasti i imunitetnih prava feudalca na vlastelinstvu.

Barbarska tradicija drugi je čimbenik nastanka feudalnog društva. Ona će kroz razvoj plemenskih odnosa i vojne demokracije postaviti osnove kraljeve vlasti i vazalnog odnosa feudalnih podložnika prema gospodaru ili vladaru. Taj odnos nastaje postupnim jačanjem plemenskoga vođe (kojeg rimski izvori nazivaju rex) te njegove pratnje, koja kao nagradu za sudjelovanje u ratnim pohodima dobiva zemljišna dobra (beneficije). Između feudalaca i vladara stvara se odnos vjernosti (fidelitas) kao izraz ratničke i plemenske pravde.

Srednjovjekovni zapadni svijet bio je utemeljen na kršćanskom religijsko-metafizičkom odnosu čovjeka i Boga, istom moralnom zakonu i autoritetu kršćanske ideje. Važna je povezanost i međuutjecaj države i Crkve. Na tim temeljima isprepletenosti kasnorimskih, crkvenih i barbarskih tradicija nastaje i feudalno društvo, koje unatoč različitostima u pojedinim državnim iskustvima ipak ima zajedničke neke osnovne postavke.

Feudalizam se dijeli na nekoliko razdoblja. Rani ili pretfeudalizam (do X. st.) obilježavaju napose franački feudalizam, uspostava feudalnih odnosa i patrimonijalna država. U takvoj državi kraljeva je vlast shvaćena kao dominikalna nad svim podanicima, a on je vrhovni vlasnik cjelokupnoga zemljišta. Razvijeni feudalizam (V.–XV. st.) označuje jačanje staleža, koji preuzimaju mnogobrojne javnopravne političke ovlasti, zatim pravni partikularizam i pluralizam vlasti, što sve oblikuje stalešku monarhiju, nasuprot vladarevoj vlasti. Vladar je tek primus inter pares u odnosu na feudalce i staleže. U kasnom se feudalizmu (XV.–XVIII. st.) afirmacijom građanstva, jačanjem novih trgovačkih odnosa i ekonomskopolitičkih doktrina te građanskim revolucijama zadaju posljednji udarci feudalnom društvu. Apsolutna monarhija, koja je trebala očuvati interese feudalnog staleškog sloja, nije uspjela održati osnove feudalnog društva.

Osnovne oznake zapadnoeuropskog feudalizma nastaju već u njegovoj najranijoj fazi. Osnovno je obilježje tzv. feudalno vlasništvo nad zemljom. Feudalno vlasničko pravo bilo je podijeljeno na više subjekata, koji su se hijerarhijski izdizali jedan iznad drugoga, bez zasnivanja suvlasništva. Zemljišni posjed što ga feudalac dobiva od višega feudalca ili kralja naziva se feud ili leno. Feud se obično dijeli na dio koji feudalac obrađuje u vlastitoj režiji (terra dominica) i dio naseljen kmetovima (terra colonica). Feudalac je izuzet od kraljeve vlasti (imunitetna prava), a nad kmetovima ima dominikalnu, u razvijenom feudalizmu i upravnu i sudsku vlast. Feudalac provodi svoju vlast nad kmetovima opterećujući ih rentom, a ima i monopolistička prava. Uz radnu, rente su obično novčane i naturalne, a monopolistička prava omogućuju feudalcu korištenje kmetovih mlinova, pravo lova i ribolova, pristojbe na sajmovima, pri prelasku feudalnih granica, mostova i dr. Jačanje feudalne vlasti izaziva pojavu seljačkih buna i heretičkih pokreta te jačanje gradova, što će dovoditi do njegova povijesnog nestajanja.

Feudalni odnosi u različitim zapadnoeuropskim zemljama pokazuju određene posebnosti. Posebni oblici feudalizma javljaju se u Bizantu i Osmanskom Carstvu, dok se u Rusiji feudalizam zadržava gotovo do potkraj XIX. st.

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1995.; Marc Bloch, Feudalno društvo, Zagreb 2000.

Slučajna natuknica

Drugi svjetski rat