Acquavita, Vlada, pjesnikinja, esejistkinja, prevoditeljica, pedagoginja (Kopar, 18.IV.1947. – Umag, 24.V.2009.).

Obitelj joj je iz Buja, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju (maturirala 1966.). Diplomirala je francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u Trstu pohađala Visoku školu modernih jezika za prevoditelje i tumače. U Bujama je radila kao nastavnica francuskog jezika i knjižničarka u talijanskoj osnovnoj i srednjoj školi. Godine 1989. pozvala je u školu na susret s učenicima i Fulvija Tomizzu, koji je tom prigodom predstavio svoju knjigu za djecu Trix, storie di un cane. Vodila je i knjižnicu bujske Zajednice Talijana.

Vrsna esejistkinja (objavljivala je u Scuola Nostra i La Battana), profinjena i načitana pjesnikinja, teme je često uzimala iz antike i srednjeg vijeka, nadahnuta mitom, svetim i čudotvornim. Brojna putovanja u Italiju i Francusku poslužila su joj za susrete s knjigama iz kojih je crpila duhovnu snagu. Promišljala je mnogo, a pisala i objavljivala oprezno i malo. Njezin prvijenac, zbirku pjesama La rosa selvaggia e altri canti eleusini, objavila je 1997. Accademia Casentinese iz Arezza. Pri riječkom Editu izašla joj je 2007. poetsko-prozna zbirka Herbarium mysticum. Clausole medievali (nagrađena 2008. na međunarodnoj književnoj priredbi Trieste, scritture di frontiera), koja je na hrvatskom jeziku s podnaslovom Srednjovjekovne klauzule objavljena 2018. u prepjevu Lorene Monice Kmet u ediciji Istra kroz stoljeća (sunakladnici Čakavski sabor Žminj i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika).

Posmrtno joj je tiskan i prozni triptih Virtualità, 2015. u izdanju Zajednice Talijana Buje, za koji je 2001. dobila prvu nagradu na natječaju Istria Nobilissima. Tu su knjigu grafički i likovno opremili Martina Sirotić iz vižinadskog Studija Sonda i likovnjak Luka Stojnić te je s još 16 najljepših knjiga iz Hrvatske za 2015. (natječaj Hrvatska lijepa knjiga) sudjelovala na sajmovima knjiga u Leipzigu i Frankfurtu, a uvrštena je u fond Deutsches Buch- und Schriftmuseuma lajpciške nacionalne knjižnice (Deutschen Nationalbibliothek).

Stihovi su joj uvršteni u nekoliko novijih pregleda talijanske književnosti, antologija i zbirki: Ragioni e canoni del corpo. Versi inediti di poeti contemporanei (urednik Luciano Troisio, Milano 2001.), Oltre la soglia… per Giusy Miano (Arezzo 2005.), Versi diversi / Drugačni verzi. Poeti di due minoranze / Pesniki dveh manjšin (urednici Elis Deghenghi Olujić i Miran Košuta, Capodistria / Koper 2006.), Le parole rimaste. Storia della letteratura italiana dell’Istria e del Quarnero nel secondo Novecento (priredili Nelida Milani i Roberto Dobran, Pula-Rijeka, 2010.), La letteratura degli italiani d’Istria e di Fiume dal 1945 a oggi Christiana Ecchera (Rijeka 2012.), Poets of the italian diaspora (urednici Luigi Bonaffini i Joseph Perricone, New York 2014.), zbirke Istria Nobilissima (XXXI./1998., XXXIII./2000., XXXIV./2001., XXXV./2002. i XXXVII./2004.), zbornik literarnih radova autora Bujštine Lanterna (2011.) i dr.

Prevodila je s talijanskog i francuskog.

Za dugogodišnji predan rad u kulturi i prosvjeti posmrtno je 2009. nagrađena Medaljom Grada Buja (2009.), a 2013. njezinim je imenom nazvan put do izvora i arheološkog lokaliteta Sv. Elizej u okolici Buja kamo je često navraćala te joj je tamo postavljena i spomen-ploča.

Pokopana je na bujskom groblju.