Šenk, Slavica, plesna pedagoginja i koreografkinja (Karlovac, 15.VIII.1948. – Karlovac, 6.X.2019.).

Školu za klasični balet u Zagrebu upisala je s generacijom 1968./69., no odustaje pred diplomskim ispitom. Na poziv Silvije Hercigonje uključuje se u rad Maloga kazališta Trešnja kao voditeljica baletnih tečajeva i tu započinje njezino oblikovanje kao plesne pedagoginje.

Krajem 1970-ih je od tečajeva S. Hercigonje formirana službena, gradska Škola za balet, u kojoj Šenk bez diplome nije mogla raditi te se 1978. seli u Pulu (u Istru je rado dolazila i ranije, a i majka joj je bila porijeklom iz Istre), gdje počinje voditi Plesni studio u Pionirskom domu. U tom prostoru 1991. osniva s Lindom Milani Studio za stvaralačke aktivnosti mladih Zaro, u kojem vodi Plesni studio.

Kroz svoj radni vijek, pomnožen s 350-ak djece koja su godišnje pohađala Plesni studio, baletnim i plesnim vještinama te glumi i bivanju na sceni podučila je oko deset tisuća djece. Jednako bogat koreografski opus neizostavan je dio njezina prinosa kulturi i kazališnoj umjetnosti Pule, ali i šire. Suradnja s poznatim pulskim umjetničkim dvojcem, Francijem i Arinkom Blašković, rezultirala je autentičnim umjetničkim predstavama koje su odisale snažnim pulskim i anarhističkim karakterom.

Specifičan autorski potpis kontinuirano je potvrđivala kroz brojne zapažene i nagrađivane plesne i dramske predstave: Bio jednom (1981.), Peljepuga (1982.), Svjetokružna Hihi Haha (1983.), Labudasto jezero (1985.), Trnoružica (1986.), Klauni (1988.), Balet? (1991.), Snjeguljica i sedam patuljaka (1993.), Klauni 1 i 2 (1994.), Kako je Bog stvorio svijet (1996.), Čarolinka (2000.), Svako dijete zna (2003.) i mnoge druge.

Bila je i ostala sinonimom za Plesni studio Zaro, rasadište plesača i mjesto stasanja skupine osebujnih plesnih umjetnika (Alexandra Mišić/Madsen, Ognjen Vučinić, Roberta Milevoj, Matija Ferlin, Andrea Gotovina i dr.), koji su svojim specifičnostima i talentom nesumnjivo obilježili hrvatsku suvremenu plesnu scenu početkom 21. st. Njezina predanost i kvaliteta te značaj rada u kulturi javno su priznati 2001. kada je odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

U mirovini, sa sinom Robertom napušta 2008. Pulu i odlazi živjeti na imanje u Blatuši kraj Vrginmosta, gdje je otkrila i promicala novu kulturu života u skladu s prirodom.

Slike