Zornik, Klavdij Ivan, akademski slikar, likovni pedagog (Kopar, 30.X.1910. – Ljubljana 5.V.2009.).

Otac Ivan bio je zatvorski čuvar, majka Frančiška rođ. Žagar. Obitelj se 1914. preselila u Štajersku.

Klavdij je 1933. u Mariboru završio učiteljsku školu, gdje ga je crtanju podučavao slovenski slikar Anton Gvajc. Potom je 1934.-38. studirao na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, u klasi prof. Ljube Babića. Godine 1940. počeo je raditi kao nastavnik likovnog odgoja u državnoj muškoj srednjoj školi u Mariboru, ali su ga već 1941. njemački okupatori prognali u Mrkonjić Grad u Bosni. Otamo je prebjegao u Varaždin, gdje je 1942. predavao likovni odgoj u realnoj gimnaziji do novačenja u vojsku Nezavisne Države Hrvatske.

Pred kapitulaciju Italije 1943. pobjegao je u partizane. Bio je dodijeljen kulturno-prosvjetnom odjelu u štabu Treće proleterske brigade, gdje je ilustrirao brigadno glasilo, portretirao suborce, crtao plakate i zidne kompozicije s motivima iz narodnooslobodilačke borbe (NOB). Od proljeća do jeseni 1944. bio je u štabu Prve proleterske brigade, potom u štabu Prve armije do srpnja 1945., gdje je vodio slikarsku, fotografsku, glazbenu i kino sekciju te skupljao fotodokumentaciju (dijelom sačuvanu u Vojnom muzeju u Beogradu i Muzeju narodne revolucije [danas Muzej novejše zgodovine] u Ljubljani).

Nakon demobilizacije je 1948.-59. predavao likovnu kulturu u ljubljanskim gimnazijama (u Bežigradu i Mosteu). Proučavao je suvremene metode slikanja i teoriju umjetnosti prenoseći ta znanja na predavanjima i drugim nastavnicima. Od 1957. predaje honorarno na ljubljanskoj Akademiji likovnih umjetnosti (ALU), kamo je prešao 1959., kad je izabran za docenta metodike likovne kulture i teorije umjetnosti. Za izvanrednog profesora biran je 1965., a za redovitog 1972. Bio je rektor Akademije od 1973. do 1975., kada je otišao u mirovinu. U razdoblju 1965.-75. bio je i član republičke (slovenske) komisije za profesorske stručne ispite. Bio je na čelu uredničkog odbora koji je priredio jubilarni almanah ALU-a (ALU Akademija za likovno umetnost Ljubljana 1945–1975, Ljubljana 1975.).

U slikarstvu se javlja krajem 1930-ih u Mariboru, gdje se družio sa slikarima Lojzom (Alojzije) Šušmeljom i Josipom (Jože) Primožičem – Tošom, s kojima je 1938. prvi put izlagao u tamošnjem klubu Brazda. Najboljim razdobljem njegovog likovnog stvaralaštva smatraju se 1950-e s figuralnim slikarstvom na tradiciji hrvatskog ekspresionizma. Primjer toga rad je Mati (ulje na dasci, 1955.) u kojem je magičnu ekspresivnost figura pojačao kontrastom kolorističkih slojeva. Glavni mu je likovni izraz bila boja, a slikao je pretežno ulja na drvu ili platnu. Ostavio je i bogat opus crteža. Osim portreta slikao je pejzaže i mrtve prirode te životne svakodnevice, posebno u seoskim sredinama. Motivaciju je crpio i iz sjećanja na NOB.

Kritičari ga drže jednim od najznačajnijih predstavnika kasnog slovenskog modernizma, a ističu njegove radove: Deček (prvotno Pri jedi, oko 1938.), Tulipani (1939.), Kadilec (autoportret, 1940.), Peter Klepec, Jutro, Stara tovarna (svi 1952.), Nevihta, Pustne šeme (1953.), Sončnice, Perunike, Kokoš, Krompir, Vasovalec, Nedelja (svi 1954.), Mati (1955.), Tihožitje (1957.), Maske, Martin Krpan, Begunci i dr.

Od 1940. do 2009. radovi su mu bili predstavljeni na 50-ak skupnih izložbi, najčešće u Mariboru i Ljubljani te u Celju, Dubrovniku, Beogradu, Zagrebu, Lendavi, Velenju i dr., a posmrtno na još nekoliko u Ljubljani i Zagrebu. U inozemstvu je sudjelovao na skupnim izložbama u Lyonu (1954.), Bernu (1955.), Aleksandriji (1955.), Milanu (1956.), Villachu (1958.), Charleroiju (1958.) i Klagenfurtu (1961.). Samostalne izložbe imao je u Ljubljani (1953., 1991., 1994., 2001., 2005. i 2007.) i Velenju 2004., a posmrtna retrospektiva radova „Risbe, slike s Primorske“ bila mu je postavljena u Ajdovščini (2019.) i Ljubljani (2020.). Djela mu se nalaze u Modernoj galeriji u Ljubljani, Umjetničkoj galeriji u Mariboru, Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu i dr.

Slikarstvo je bio ostavio postrance od početka 1960-ih do druge polovice 1970-ih (i odlaska u mirovinu). U tom se razdoblju gotovo isključivo bavio proučavanjem teorije likovne umjetnosti i posljedičnom pedagoškom djelatnošću te je napisao nekoliko skripti za studente ALU-a: Likovni pouk in metodika likovnega pouka (1966.), Pouk risanja (1966.) i Likovna umetnost: teorija likovne umetnosti I i II (1968., 1969.). Suautor je udžbenika za teoriju likovne umjetnosti u programu umjetničkih gimnazija u Sloveniji (više izdanja).

Dobitnik je niza priznanja: jugoslavenskih ordena zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1949.) i rada s crvenom zastavom (1975.), Ažbetove plakete (najvišeg slovenskog priznanja na području likovnih umjetnosti, 1986.) te Zlatnog ordena za zasluge Republike Slovenije za životno djelo na području kulture i doprinos modernizmu u slovenskom slikarstvu (2005.).