Scena iz filma Za vrime pasat – tradicijske igre u Istri. 2017.

prasičkanje

Prasȉčkanje je tradicijska seoska dječja igra na otvorenom, slična današnjem hokeju na travi. Diljem Istre poznata je i pod drugim nazivima: prasȉčanje, prahćȃnje, prašćȃnje, praščićȃnje, pračȉći, kukȃli, rȕpičanje/rupičȃnje, igra na paljke ili na prahca (prhca). Spominje se u zapisima Frane Novljana s kraja 19. st. kao igra prascȁ vagȁnjat.

Zasniva se na guranju elipsastoga, duguljastoga (ponekad okruglastoga) kamena ili drvene pločice (u novije doba i stare limenke) u rupu u zemlji uz pomoć drvene palice. Poznata je kao pastirska igra jer su je uglavnom igrala djeca dok su napasala stoku, a rjeđe u slobodno vrijeme.

Prasičkanje su igrali isključivo dječaci i prilično je gruba igra, koja je znala završiti masnicama od nehotičnih udarca po nogama i rukama. Ipak, ako bi se dogodilo da je na ispaši bilo podosta djevojčica, i one bi ponekad zaigrale, ali zasebno. Za igru su potrebna najmanje tri igrača, a može ih biti i do deset. Svatki od njih ima bačȕku (drveni štap sa zadebljanim donjim dijelom, „glavom“) koja mu služi za guranje kamenog ili drvenog predmeta zvanog prasȁc, svínja ili bulȋn. Igra se na pašnjaku ili polju, gdje se napravi središnja rupa zvana štȁla, hliv ili pȍlje/pȍje, a u krugu oko nje se na jednakoj udaljenosti od par metara iskopa nekoliko manjih rupa, pičina, škȕlja/škȕja, za jednu manje od broja igrača.

Igra započinje odabirom igrača koji će prvi ostati u sredini terena bez svoje škulje. To se odredi tako da svi igrači poredani u niz bacaju svoju palicu prema štali. Onaj čija je palica pala najdalje od štale prvi tjera prasca i prijetnja je ostalima jer se mora boriti da osvoji svoju škulju istovremeno braneći štalu.

Ostali igrači nastoje prasca ugurati u štalu, a pri tome moraju štititi svoju rupu od igrača koji nema svoju pičinu. Ovdje je vrlo važna spretnost i brzina jer se istovremeno pokušava napadati centralnu rupu i braniti svoju. Ako branitelj štale uspije utjerati prasca u nečiju pičinu, tada njezin vlasnik preuzima obranu štale, a njegovu pičinu zauzima dotadašnji branitelj štale. Zanimljiv je u nekim dijelovima Istre poklik Slan pek! kojem se ne zna tumačenje, ali koji se izgovara kada se prasca utjera u štalu. Pri tome se izgovara glasno, kao u nekom obredu: Slan pek!

Za vrijeme igre, a da bi očuvali svoju rupu dok pokušavaju izbiti prasca, igrači bi izvikivali i Moja škulja puna ulja! To je značilo da se ta rupa ne dira. To je značilo svojevrsnu pauzu, svojevrsnu pauzu, u kojoj onaj koji goni prasca ne smije zauzeti rupu toga igrača jer mu se, primjerice, razvezala cipela.

Prasičkanje kao igra i oblik zabave polako nestaje 1960-ih. Danas je gotovo zaboravljeno, a u novije vrijeme se povremeno može vidjeti na tradicijskim feštama kada se demonstriraju starinske igre. Kako bi se igra približila mlađim generacijama i ponovno revitalizirala snimljen je 2017., s učenicima Osnovne škole Svetvinčenat, kratki film Za vrime pasat – tradicijske igre u Istri.

Igra je bila popularna (pod raznim imenima) na puno širem području zapadnoga Balkana.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Just Ivetac, Igre i Igračke moga djetinjstva, Franina i Jurina 1984, 1983., 178-179;

Marko Bijažić, Istarski narodni običaji i stari zanati, Pula 1999., 153-154;

Fran Novljan, „Boljun: kmiecki život i už(a)nci. Etnološka monografija (1898.-1899. i 1950.-1960.)“, Zbornik za narodni život i običaje, 58, Zagreb 2014.;

Mirjana Margetić, „Dječje igre na otvorenom i blagdansko darivanje djece u Istri“, Etnološka istraživanja, 14, 2009., 133-144.