Tomljenović Meller, Ivana – Koka, avangardna umjetnica, sportašica i profesorica (Zagreb, 2.IX.1906. – Zagreb, 30.VII.1988.).

Bila je kći Tomislava Tomljenovića, posljednjeg bana Hrvatske i Slavonije, vlasnika rudnika Majevica i tetka hrvatskog odvjetnika Marijana Hanžekovića. Zvali su je Koka, što je bio popularan nadimak u Zagrebu u to doba. U lipnju 1922., kao 16-godišnjakinja bila je u Beogradu djeveruša na vjenčanju kralja Aleksandra I. Karađorđevića i rumunjske princeze Marije von Hohenzollern-Sigmaringen.

Nakon završenog studija slikarstva na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu, odlazi u Beč gdje je odslušala dva semestra u školi za umjetnost i obrt Kunstgewerbeschule te otišla u Dessau kako bi studirala fotografiju na čuvenoj njemačkoj umjetničkoj školi Bauhaus. Književnost na pariškoj Sorboni upisuje 1931.

Prvi zapaženi profesionalni rad imala je u Berlinu, gdje je radila scenografije za kazalište te fotomontaže i plakate za filmove. Izradila je naslovnicu brošure Diktatur in Jugoslawien uperene protiv diktature kralja kome je bila djeveruša. Načinila je fotomontažu na kojoj je patuljasti kraljev lik postavila na leš revolucionara Đure Đakovića.

Prava afirmacija stigla je sa sportskog terena kada je osvojila Europsko prvenstvo igrajući hazenu (preteču rukometa) za berlinski SC Charlottenburg. Bila je rijetko svestrana sportašica: skijala je, vozila kajak, igrala tenis, košarku i bavila se različitim atletskim disciplinama u kojima je oborila dva državna rekorda te osvojila nekoliko zlatnih medalja u skoku u dalj, skoku u vis te bacanju diska.

Godine je provodila diljem Europe, tijekom kojih je bila posvećena grafičkom i tekstilnom dizajnu, kazališnoj scenografiji, aranžiranju izloga, sportu i pedagoškom radu, ali i druženju s piscem i dramatičarom Bertoltom Brechtom, a upoznala je i druge važne umjetnike tog doba – ekspresionističkog slikara Karla Mefferta, opernog pjevača Richarda Taubera, rodonačelnika pokreta nadrealista Andréa Bretona, glumicu Gretu Garbo, ali i Georgija Dimitrova, jednog od čelnika Kominterne, kasnijeg vođu Bugarske komunističke partije i predsjednika bugarske Vlade, te Koču Popovića, srpskog pisca i španjolskog borca, a kasnijeg generala Jugoslavenske narodne armije i jugoslavenskog ministra vanjskih poslova.

Godine 1932. seli se u Prag gdje se udaje za inženjera Alfreda Mellera. Njih dvoje postali su poznati po luminokinetičkim izlozima modernih dućana. Nakon dvije godine braka Alfred Meller teško je obolio i umro, a 28-godišnja Tomljenović Meller ostala je udovica.

U jesen 1935. zaposlila se u Beogradu kao profesorica u gimnaziji, no nije zapustila sport i dizajn – bila je članica jugoslavenske hazenaške reprezentacije. U Beogradu je napravila vizualni identitet prve srpske tvornice zrakoplova Rogožarski. Godine 1938. vratila se s majkom u Zagreb. Radila je kao profesorica likovnog odgoja u Trećoj ženskoj gimnaziji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata izučila je zubotehnički zanat.

Školske godine 1947.-48., po državnom nalogu, otišla je predavati likovni odgoj u bujsku gimnaziju. Njezin ciklus fotografija i crteža „Po Bujštini“ u velikoj mjeri zrcali povijesni trenutak poslijeratnog razdoblja ovoga područja – sirotinjsku rezignaciju naspram poleta državnih proslava, vedute grada, fotografije svojih kolega profesora iz bujske gimnazije živopisnog naziva „Kljunaši“.

Nakon jedne školske godine u Bujama vratila se u Zagreb. Ondje je nastavila djelovati kao likovna pedagoginja, sportska djelatnica i turistička vodičica budući da je odlično govorila njemački, francuski i talijanski jezik. Njezino posljednje djelo bili su albumi kojima je nastojala prepričati svoj buran život. Boravak u Bujama trajao je kratko, ali mu je, kao i Bauhausu, posvetila čitav album, što svjedoči o značaju tog životnog poglavlja u Istri.

Prvo javno predstavljanje njezinih radova održano je u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1983., a posljednja izložba fotografija bila je 2013. u samoborskoj galeriji Lang. Njezin je rad u Istri predstavljen 2012. na izložbi naslovljenoj „Od Bauhausa do Bujštine“. Prvo je poglavlje predstavljeno u Pučkom otvorenom učilištu „Ante Babić“ u Umagu i posvećeno je bauhausovskom razdoblju, a drugo, izloženo u Etnografskom muzeju Buje, predočava poratnu Istru. Koautor te izložbe bio je profesor tjelesnog odgoja i pokretač rukometa na Bujštini Juraj Radovčić, koji je Tomljenović Meller poznavao kao rukometnu sutkinju.