Fachleitner, Édouard (Edoard), biciklist (Nedešćina, 24.II.1921. – Manosque [Francuska], 18.VII.2008.).

Otac Josef, iz Kočevja (rođ. 1898.) u matičnu knjigu je upisan kao rudar u rudniku boksita, a i njegov otac Franz je bio rudar.

Josef je bio u braku s Mariom Nacinovich (rođ. 1900.) te je zbog neimaštine napustio Istru i otišao u Francusku u potrazi za poslom. Zaposlio se u rudniku lignita Gaude kod Manosquea (Provansa). Pridružila mu se 1927. supruga sa sinovima Brunom i Edoardom, koji u Francuskoj postaje Édouard. Doselili su se u baraku u Rue du Martels. Tu su rođene kćeri Marguerite i Hélène, a njihov je otac (tada Joseph) poginuo 1931. u rudarskoj nesreći.

Édouard je 1933. počeo raditi kao pastir na farmi u Montfuronu te je jednom prilikom svjedočio prolasku biciklista na utrci Tour de Vaucluse. Nakon toga biciklizam mu je postao opsesija. Posuđenim biciklom dostavljao je robu svojih poslodavaca u Focalquier. Učlanio se u mjesni biciklistički klub Vélo Club Manosquin. Prvu pobjedu postigao je 14.VII.1937. u utrci kod Sisterona zahvaljujući savjetima Augustea Reyniera.

Nakon dolaska Gabriela Bessona na čelo kluba, pružila mu se prilika da sudjeluje u biciklističkom prvenstvu Francuske. Međutim, za to mu je trebalo francusko državljanstvo, koje je stekao 23.VI.1939. zahvaljujući upravo Bessonovoj pomoći. S 19 godina, 1940., Édouard je postao biciklistički prvak Provanse te sudjelovao na francuskom prvenstvu na kojem je zauzeo prvo mjesto među juniorima i osmo mjesto u ukupnom poretku. Zbog rata morao je raditi u ljetnim kampovima mladeži koje je organizirala kolaboracionistička višijevska francuska vlada. Sudjelovao je u Pokretu otpora kao kurir partizana iz Lursa, u suradnji s Bessonom. Uspio je izbjeći službu obaveznog rada u Njemačkoj prihvativši posao zidara u poduzeću čelnika biciklističkog kluba iz Aix-en-Provencea. Od 1942. je profesionalni biciklist, a 1943. se natjecao u utrci Pariz – Dijon (320 km), na kojoj se plasirao na deveto mjesto. Pobijedio je na utrci Grand Prix de l'Industrie du Cycle na trasi Saint-Étienne – Lyon (240 km). Njegov prolaz kroz cilj na velodromu Tête d'Or pratilo je 20 000 gledatelja.

Pošto nije bio pričljiv, a u mladosti je pasao ovce, prišili su mu nadimak Pastir iz Manosquea (Le berger de Manosque). Paralelno je nastavio suradnju s Pokretom otpora preko Bessona koji je tada bio vođa regionalne sekcije za slijetanja i padobranstvo.

Nakon završetka rata pobijedio je 1945. u utrci Grand Prix d'Armagnac, a zatim i u Grand Prix des Alpes (254 km). Novcem osvojenim na utrkama sagradio je kuću za obitelj u Mont d'Oru. U biciklističku reprezentaciju Francuske ušao je 1947. te osvojio 11. etapu Tour de Francea (Nica – Marseille), dok je u ukupnom poretku bio drugi.

Pobijedio je na utrci Tour de Romandie 1950., a Tour de France nije uspio završiti u izdanjima 1948., 1949. i 1952. te se 1952. povukao iz natjecanja. Tada je postao direktor kluba Canavese Cycles iz Aix-en-Provencea. Svoju je vilu u Mont d'Oru prodao 1956. te kupio sjedište kluba, restoran s kavanom Mirador, te uveo sportsko klađenje. Uspio je isposlovati da trasa utrke Pariz – Nica prođe kroz Manosque. Naknadno je prodao restoran i kupio ovčarsku farmu kod Montfurona. Savjetnik kluba Entente Provençale Manosque Cyclisme postao je 1975. Nakon toga povukao se u Manosque, gdje mu je posvećen sportski centar.