partizanske bolnice

Partizanske bolnice, improvizirane bolnice koje se osnivaju u prilikama obrane i terenskoga obrambenog ratovanja te se u njima liječe ranjenici i bolesnici pod posebnim uvjetima.

U narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) su organizirana dva tipa bolnica: nepokretne ili teritorijalne bolnice, koje su mogle biti javne ili tajne, te pokretne bolnice, koje su pripadale pojedinim partizanskim postrojbama i često se nalazile na pojedinim sabirnim lokacijama (sektorima), gdje se pružala hitna medicinska pomoć i pripremala evakuacija ranjenih i bolesnih prema središnjoj bolnici na zaštićenu položaju.

U Istri su 1943.–45. postojale uglavnom sektorske relejne stanice, sanitetske baze (ispostave) i pravci evakuacije prema centralnoj bolnici, koja se nalazila nedaleko od Rijeke. U vojno-sanitetskom pogledu Istra je bila podijeljena na tri sektora: prvi je zahvaćao Ćićariju (područje Buzeštine i Učke), drugi istarsku istarsku obalu od Pule do Učke (Ubas, Labin, Katun i dalje prema Učki), treći zapadnu Istru (Rovinj, Poreč, Umag, Kopar, Pazin i prema Buzetu). Treći je sektor organizacijski bio nepovoljan jer je teren pružao slabiju prirodnu zaštitu. Pojedini su se partizanski borci liječili i u improviziranim stacionarima, npr. u Gologorici, gdje je Ivan Matijašić obavljao (pretežno hitne) medicinsko-kirurške zahvate, ali se takvo liječenje nerijetko provodilo i u javnim medicinskim ustanovama u gradovima, i to u tajnosti. No, na sektorskim etapama i u sanitetskim bazama povremeno se pružala neodgodiva liječnička pomoć, kirurška i internistička i dulje vremena.

Gusto pošumljeno područje oko Klane pružalo je povoljan smještaj za organizaciju bolnice, i to u talijanskim karaulama napuštenim nakon 8.IX.1943. Partizanska se bolnica ondje smjestila u proljeće 1944., u početku s 20 kreveta potom i do 50. U njoj je Davorin Grgurina obnašao kiruršku službu, a na čelu joj je bio Luigi Lenzi, liječnik i bojnik talijanske vojske u kastavskome garnizonu, koji se dragovoljno pridružio partizanima. On je nakon rata vodio kožno-venerični odjel u Mornaričkoj bolnici u Puli, potom u Vojnoj bolnici u Ljubljani. Bolnica je poslije preseljena u Škurinje, gdje su medicinsku službu obavljali Josip Martinčić i Kajetan Blečić, sanitetski referent brigade »Vladimir Gortan«, poslije i upravnik bolnice 43. istarske divizije, preseljene 1944. u Gorski kotar.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

M. Terseglav, "Vojna bolnica u Puli", u: Zbornik 20 godina zdravstva u Puli, Pula 1969.; Anka Grakalić-Cukon, "Zdravstveni radnici i zdravstvena služba u Istri za vrijeme NOB-e", u: Zbornik zdravstva u Istri, Pula 1977.

Slučajna natuknica

Proštinska buna