Porta orientale (tal.: istočna vrata), geopolitički pojam kojim je sredinom XIX. st. nekoliko istarskih intelektualaca, među njima i Carlo Combi u almanahu Porta Orientale izrazilo zamisao o »prirodnosti« Istre kao »istočnih talijanskih vrata«.

Time su se u Istri promicali talijanstvo i namjera da se čitav poluotok uključi u šire geopolitičko i ekonomsko okružje. Prema Combiju, Italija je bila dužna pripojiti Istru, stoga što je »prirodno« pripadala Talijanima (za Slavene, tj. Hrvate i Slovence, držao je da nemaju vlastitih institucija, civilizacije, povijesti i pisanoga jezika), ali i zbog političko-ekonomskoga ekspanzionizma: mali je poluotok trebao poslužiti kao »stražar talijanske civilizacije na njezinu svečanom putu k Istoku«.

Za razliku od prvoga talijanskoga iredentizma garibaldijevskoga i mazzinijevskoga naslijeđa, ideju istočne granice kao polazne točke za ekspanziju na istok talijanski je nacionalizam posve prihvatio. Uoči Prvog svjetskog rata Tršćani Attilio Tamaro, Mario Alberti i nadasve Ruggero Fauro Timeus uvelike su pridonijeli razvoju teze o imperijalističkoj ulozi Italije na Balkanu i o udruživanju iredentista i nacionalista.

Ideja o ulozi Jadranske regije (s Albanijom) kao mosta za ekonomski i politički prodor u Istočnu Europu promicana je i u Prvom svjetskom ratu i tijekom Drugog svjetskog rata. Ona je dala glavne smjernice vanjskoj imperijalističkoj politici Benita Mussolinija.