Monaro, Anna, mogući slučaj bioluminescencije (Kopar, 1892. - Trst, 1969.).

Djevojačko joj je prezime bilo Giuseppini, udala se za ribara te živjela u Piranu kod crkve sv. Stjepana, u predjelu Ghetto. Od osamnaest poroda preživjelo joj je dvanaestoro djece. Bila je sitne građe, gotovo uvijek u crnini, veoma religiozna. Bolovala je od astme pa je zbog toga znala pratiti muža na brodu u noćnom ribolovu, što joj je olakšavalo tegobe.

Godine 1934. postala je poznata kao Svijetleća ili Električna žena (Svijetleća Piranka, slov. Svetleča Pirančanka, tal. La piranese luminosa, La „Donna elettrica“ di Pirano). Naime, dok je ležala u piranskoj bolnici zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, noću 8.III. pacijentica Maria Gherardi primijetila da iz Anninih prsiju, koja je spavala, kroz prekrivač izlazi bijelo-plavičasta svjetlost u trajanju od nekoliko sekundi. Nakon buđenja Anna je osjećala umor. To se ponovilo gotovo svake noći do 19.III., pa i kad je privremeno premještena u drugu sobu. Tome je prisustvovalo nekoliko djelatnika bolnice te predstojnik, liječnik Domenico Sambo. U izvještaju je ustanovio da to nije obmana te je za svjedoke pozvao više uglednih Piranaca.

Slučaj je zainteresirao i stručnjake, koji su ubrzo došli u Piran, liječnike-neurologe Saiza iz Trsta (napisao je izvještaj) i Bastognonija iz Milana te fizičara Gioconda Prottija, a Nacionalno istraživačko vijeće (Consiglio Nazionale delle Ricerche, CNR) poslalo je uglednog venecijanskog primarijusa Fabija Vitalija. G. Protti je 11.III. uspio kamerom snimiti svjetlost u trajanju od tri sekunde te galvanoskopom ustanoviti da nije električne prirode. Smatrao je da je riječ o biološkoj pojavi, bioluminescenciji. O svojim opažanjima izvijestio je Medicinsko-kirurško društvo Sveučilišta u Padovi.

Nakon Vitalijeva izvještaja CNR odlučuje prebaciti Annu Monaro u Rim na daljnja ispitivanja. U neuropsihijatrijsku kliniku rimskog Kraljevskog sveučilišta stigla je 20.IV. s dvanaestogodišnjom kćeri, gdje su provele 44 dana. Fizičke pretrage vodi fizičar Giulio Cesare Trabacchi kojemu u postavljanju fotoaparata i obradi snimaka pomaže nuklearni fizičar i kasniji nobelovac Enrico Fermi. Voditelj psihofizičkih pretraga bio je psiholog i psihijatar Sante De Sanctis. Nakon sistematskog pregleda Anni su ustanovljeni očna mrena i ožiljci na plućima. Tijekom cjelokupnog perioda promatranja fotoaparati nisu snimili ništa neuobičajenog. Iz razgovora s pacijenticom doznalo se o njenom teškom djetinjstvu zbog oca alkoholičara. Kad je imala oko šest godina, majka je primijetila neobičnu svjetlost i tražila od muža da kćer vode liječniku. Udala se vrlo mlada, a za Prvog svjetskog rata 1915.-18. suprug je interniran. Godine 1916. i ona je internirana u Kopru. Ondje su joj od gladi preminula dva djeteta. U to vrijeme počela je imati vizije na daljinu. U završnom izvješću CNR-a naslovljenom Sul fenomeno di Pirano (rujan 1934.) fenomen Svijetleće Piranke ostaje nerazjašnjen.

Slučaj je sa zanimanjem praćen i u tisku. Rimska La Tribuna illustrata na naslovnoj stranici 22.VI.1934. donosi maštovit crtež Anne Monaro u piranskoj bolnici pri pojavi svjetlosti. Milanska L'Illustrazione Italiana objavila je članak G. Prottija o svijetlećoj ženi Anni Monaro, koji su prenijeli britanski Illustrated London News (19.V.1934.) i američki The Des Moines Register iz Iowe (10.VI.1934.). Poznati izumitelj i znanstvenik Guglielmo Marconi je u londonskom The Timesu posvjedočio o vjerodostojnosti slučaja tzv. električne žene Anne Monaro.