Silič, Ivan, muzikolog, zborovođa, glazbeni urednik, kritičar i organizator (Bilje kraj Gorice, 27.IV.1909. – Kopar, 30.III.2008.).

Otac Roman bio je orguljaš i zborovođa, majka Ivana rođ. Lestan, odgajateljica i domaćica.

Osnovnu školu pohađao je u Prvom svjetskom ratu u izbjeglištvu u Nazarjama u slovenskoj Savinjskoj dolini, potom u Ljubljani. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Šentvidu pri Ljubljani i u Ljubljani, gdje je maturirao te se upisao na tamošnji Filozofski fakultet, smjer povijest umjetnosti. Glazbu, klavir i orgulje, učio je kod svećenika i glazbenika Vojteha Hybášeka, a kod dirigenta Francea Marolta, u čijem je Akademskom zboru pjevao, tehniku pjevanja i vođenje zborova. U muzikologiji je bio samouk.

Od svibnja 1940. do kraja kolovoza 1941. bio je glazbeni recenzent u ljubljanskom dnevniku Slovenec. Nakon talijanske okupacije uhićen je i interniran u logor u Arianu Irpinu u Kampaniji. Internirce su nakon kapitulacije Italije oslobodili Saveznici, a Silič se prvog dana 1944. u Bariju prijavio u prekomorske brigade Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Bio je dodijeljen na rad na kulturnom području, kao glazbeni referent u zbirnim kampovima u Italiji – u Gravini, Grumu, Altamuri i vojnoj misiji u Bariju.

Organizirao je muški i mješoviti pjevački zbor 3. prekomorske brigade i invalidski mješoviti zbor u Invalidskom domu u Altamuri te sudjelovao u osnivanju i oblikovanju pjevačkog zbora „Srečko Kosovel“ u Gravini. S 3. prekomorskom brigadom sudjelovao je u ratnim operacijama u Dalmaciji i drugdje, a kraj rata dočekao je u Tržiču (Monfalcone).

U neposrednom poraću, od lipnja 1945. do studenog 1946., bio je glazbeni referent pri Goričkom okrugu u Gorici. U tom je razdoblju na goričkom području organizirao pjevačke zborove i vodio razne pjevačke priredbe, osnovao muški pjevački zbor, obnovio i vodio zbor Pjevačkog i glazbenog društva u Gorici te sa Srečkom Kumarom kao ravnateljem organizirao glazbenu školu.

Od studenoga 1946. do veljače 1947. bio je glazbeni referent pri povjerenstvu Pokrajinskog narodnooslobodilačkog odbora za Slovensko primorje i Trst, sa sjedištem u Ajdovščini. Pokrenuo je osnivanje glazbene škole u Postojni, kojoj je od početka rada 13.II.1947. do svibnja iste godine bio ravnateljem. Tada odlazi u Beograd, gdje je do svibnja 1951. bio glazbeni referent u Komitetu za kulturu i umjetnost pri saveznoj vladi, odnosno, nakon preustroja, u Ministarstvu za kulturu i prosvjetu. Potom je do veljače 1953. u Beogradu bio načelnik glazbenog odjela Radio Jugoslavije, pa direktor Opere u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu do rujna 1955., kada se seli u Kopar.

Radio je na Radio Kopru do umirovljenja 1982., najprije kao urednik glazbenih programa pa voditelj glazbene produkcije.

Pokrenuo je 1963. u Kopru Društvo prijatelja glazbe, kojemu je bio i prvi predsjednik (do 1968.). Koncem 1960-ih sudjelovao je u organizaciji i žiriranju dječjih i omladinskih zborova na reviji u Zagorju ob Savi, koja je prerasla u bijenalno slovensko državno natjecanje.

Pokretač je i suosnivač Udruženja, kasnije Saveza pjevačkih zborova Primorske 1970. u Ajdovščini, s kojim je iste godine bio suorganizator prekograničnog susreta zborova Primorska poje. Bio je i višegodišnji predsjednik školskog odbora koparskog Centra za glazbeni odgoj (Center za glasbeno vzgojo, od 2003. Glasbena šola Koper).

Kao glazbeni publicist i kritičar pisao je članke i osvrte pretežno o zborskoj glazbi, najprije u Slovencu, a nakon Drugog svjetskog rata u tršćanskom Partizanskom dnevniku (ubrzo preimenovanom u Primorski dnevnik), Primorskim novicama u Kopru, na koparskom radiju i televiziji, časopisu Primorska srečanja, ljubljanskoj reviji za glazbeni odgoj Grlica dr.

Dobitnik je Gallusove listine, slovenskog posebnog priznanja za vokalnu glazbu.