Labinštini, a podignulo ju je talijansko društvo SPEMA – Giuseppe Cinigliaro iz Palerma 1926., zahvaljujući geološkim naslagama kvalitetnoga lapora na području Koromačna. Dvije godine nakon pušt

Labinu. Maturirao je 1964. te se upisao Pedagošku akademiju – smjer fizička kultura u Zagrebu, gdje je diplomirao 1967. Prvi posao nastavnika tjelesnog odgoja dobio je 1968. u srednjoj Brodog

Labinu, oslobođen je uz posredovanje porečkog i pulskog biskupa Raffaelea Radossija i 1946. (po nekim izvorima 1947.) odlazi u Trst, odakle se ubrzo seli u Oderzo. Tu je nastavio svoj svećenički rad,

Labinu i Rijeci, da bi već 1946. dobio mjesto asistenta na Klinici za kožne i spolne bolesti Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu. Godine 1948. osnovao je Alergološku stanicu i Ambulantu za profesi

Labin) nema vinjete naselja, tako da se položaj ostalih vinjeta vjerojatno ne slaže sa stvarnim stanjem, ali odnosi među njima, osobito udaljenosti napisane brojem milja uz crvene linije cesta, ne pok

Labin), Lauriana (Lovran), Tharsaticum (Rijeka). Na njegovu se popisu većina gradova prvi put javlja u pisanim vrelima, jer su malo prije VI–VII. st. i bili osnovani. (Agripin zemljovid).  

Labinu (1953.), tipske stambene jednokatnice u Podlabinu, a vjerojatno i u Puli i Čepiću (1953.–54.), motel u Limskom kanalu (1954.–55.), stara ambulanta na Verudi u Puli (1956.), stambeno

labinskom rudniku. U šumi Kapovac u svibnju 1943. izabran je za sekretara na tajnom sastanku na kome je osnovana prva organizacija Ujedinjenog saveza socijalističke omladine Jugoslavije (USAOJ) za

Labinu. Do 30.XI.2002. u centrima je evidentirano 1.247 mladih ljudi, od toga 939 ovisnika o heroinu. U Istri je također utemeljeno nekoliko terapijskih zajednica (komuna) zatvorenoga tipa, koje mogu

labinskoga područja na španjolskom tlu borili su se Mate Batelić, Anton Licul - Grašić i Josip Licul - Falor. Anton Grašić bio je sin Mate Grašića, sudionika Labinske republike, pa je bio očevidac nji

Labin, Pazin, Kastav, Buzet, Vodnjan, Buje i Novigrad. U njima je koncentrirana većina stanovništva te gospodarskih i upravnih funkcija. Gradići u unutrašnjosti nastali su kao srednjovjekovna naselja

Labinu (1990.), New Yorku i Pittsburghu (1990.). Dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja u zemlji i svijetu. Posmrtno su dijelovi njegovoga bogatog opusa prigodno i/ili tematski pokazani na više izlo

Labinu – treće srijede u mjesecu, u Motovunu – trećega ponedjeljka u mjesecu, u Savičenti/Svetvinčentu – treće subote u mjesecu, u Višnjanu – posljednjega četvrtka u mjesecu, u

Le Terrier de Manetot, Gabriel, arhitekt (Francuska, XVIII. st. – Trst, 1809.). Došavši iz Francuske, vjerojatno za jakobinske diktature, djelovao je na području sjeverne Istre, gdje je resta

Labinu. F.O.B. i I.R.A. posvećuju 2020. njemu i Tusti pjesmu Tusta – We remember Marietto, koju je Marietto napisao za prerano preminuloga pjevača KUD Idijota Branka Črnca - Tustu, ali je nij

labinu te niz manjih (Varvari, Cvitani, Brgud i dr.). Nakon 1945. kontinuitet u oblikovanju manjih škol. zgrada zadržan je (Krunčići, Rapavel, Bajkini, Selina i dr.) do kraja 1950-ih. Tada, pod utjeca

labinskoga poluotoka« (Labin-Ripenda-Koromačno). Debljna lapora u flišu varira od 1 do 15 m, a najveća debljina registrirana je kod Svetoga Križa istočno od Buzeta (do 50 m). Cement pripada s

Labinu, a Šestan djeluje na uspostavi nove vlasti, ali i na međunarodnom priznanju pripojenja Istre Jugoslaviji, aktivno surađujući i s istarskim svećenstvom. Sudjelovao je u radu Mirovne konferencije

Labin, Buzet i općina Vrsar, a u drugu fazu još okolna naselja i općine. U alternativi, osmišljenoj poslije potpisivanja sporazuma o zajedničkom ulaganju INAgip (INA i Agip), predviđen je dovod plina

Labina, Svetom Martinu i na otoku Vangi.