Černjul, Mario, zvan Marjeto, nogometaš, nogometni trener, sportski pedagog (Raša, 7.IV.1946. – Pula, 27.I.2024.).

Otac Josip, poznat kao Bepo Rašan, bio je sindikalni i privredni rukovodilac, majka Milena, rođ. Franković, domaćica. Braća Armando i Valter zapaženi su novinari.

U rodnom mjestu pohađao je osnovnu školu, a školovanje je 1960. nastavio u prvoj generaciji Tehničke srednje škole u Labinu. Maturirao je 1964. te se upisao Pedagošku akademiju – smjer fizička kultura u Zagrebu, gdje je diplomirao 1967.

Prvi posao nastavnika tjelesnog odgoja dobio je 1968. u srednjoj Brodograđevnoj i industrijskoj školi u Puli, potom je radio u medulinskoj osnovnoj školi (OŠ), a 1969. zaposlio se u OŠ „Ivo Lola Ribar“ u Puli (danas OŠ Kaštanjer), gdje je kao nastavnik radio do odlaska u mirovinu 2008.

Nogometom se intenzivno počeo baviti kao 14-godišnjak u Raši, pa u juniorima labinskog Nogometnog kluba (NK) Rudar u kojemu je sa 17 godina postao prvotimac, igrajući na poziciji lijevog braniča. Momčad je u sezoni 1962./63. osvojila kup i prvenstvo Istre, pa u kvalifikacijama za Drugu ligu zapad izgubila od riječkog Orijenta. Te, 1963. godine s Rudarom je igrao i u finalu omladinskog nogometnog turnira Kvarnerska rivijera u kojem su izgubili od praške Dukle II, u kojoj je igralo sedam budućih reprezentativaca Čehoslovačke. Na tragu tih dobrih igara potpisao je 1964. za zagrebački Dinamo u kojem je, uz studij, igrao za mladu momčad. S njom je ponovno 1965. igrao finale Kvarnerske rivijere u kojem su izgubili od beogradskog Partizana (0:1).

Kao student igrao je potom u tadašnjem drugoligašu Segesti iz Siska, kao standardni lijevi branič, a nakon diplome otišao je na odsluženje vojnog roka u Pulu. Tu su ga 1968. pridobili iz NK Istre, koja je tada igrala u Drugoj ligi zapad, te je karijeru nastavio u Puli. Iako vrlo mlad, izabran je u sezoni 1968./69. za kapetana prve momčadi, a igrao je na poziciji centarhalfa. U istoj je sezoni teško ozlijedio koljeno te se već 1970. morao odreći aktivnog igranja nogometa. Za NK Istru odigrao je 54 utakmice i postigao četiri gola.

Nogometom se nastavio baviti kao trener. Dugo je godina, oko četvrt stoljeća, bio trener u omladinskom pogonu Istre, a sa školskom je djecom sudjelovao na raznim nogometnim natjecanjima, kojih je brojna i sam organizirao. Godine 1989. kao trener Istrinih omladinaca i treći je put bio u finalu Kvarnerske rivijere, u kojem su izgubili od NK Rijeke tek na jedanaesterce. U prosincu iste godine je kao trener Park avenije 69 osvojio pulski malonogometni turnir Moja ulica, moja ekipa.

U nogometu je odgojio mnoge drugoligaške i prvoligaške igrače, a kao zaljubljenik u skijanje godinama je podučavao djecu osnovnim tehnikama toga sporta.

Godine 1971. vjenčao se Puljankom Jadrankom (rođ. Markovski), s kojom je imao sina Tomislava (također nogometaša, potom nogometnog dužnosnika) i kćer Magdalenu (odbojkašicu, potom odbojkašku sutkinju).

U mirovini se posvetio ozbiljnom uzgoju maslina (imao je 650 stabala) i proizvodnji ekstradjevičanskog maslinovog ulja, za koje je na smotrama dobivao brojne medalje i priznanja.

Za doprinos sportu i sportskoj pedagogiji odlikovan je 1997. Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, a dobitnik je i niza priznanja, među kojima zahvalnice kolega – nastavnika tjelesno-zdravstvene kulture Pule (2008.) i priznanja Saveza sportova Grada Pule za vrhunska dostignuća u razvoju pulskoga sporta (2010.).