Kopar donosi 45 vrsta, za Izolu 11, za Piran 10, za Pulu 40 vrsta (13 za neimenovani dio grada, 4 za gradske zidine, 11 za vrt franjevačkoga samostana, 12 za neimenovani otočić blizu Pule), za Topolov

koparske i tri iz Ljubljanske biskupije). Nova je biskupija bila višenacionalnog sastava: činili su je Hrvati, Talijani i Slovenci. Riječka biskupija nije ušla ni u jednu crkvenu pokrajinu ili metropo

Kopar, Buzet, Buje, Motovun, Oprtalj, Lovrečica). Rovinjske orgulje u crkvi sv. Eufemije izgradio je Antonio Barbini iz Murana (1754.). Dacci i Callido djelovali su i u Dalmaciji i Hrvatskom primor

Kopar, 13.VIII.1913. – Ljubljana. 14.I.1991.). Otac Ivan bio je sudski službenik, majka Josipina rođ. Blažič. Klasičnu gimnaziju završila je u Mariboru, studirala je medicinu, najprije u L

koparskim biskupom (1452.-55.) u Dolini je bilo sjedište Tršćanske biskupije. Važno glagoljaško središte; vrijedan arhiv, koji je između dvaju svjetskih ratova prenesen u Zagreb (HAZU). Slovenska škol

Koparštine, a 1940. Labin i Raša priključeni su na vodovod iz izvora Kožljaka s crpnom stanicom Fonte Gaja u dolini Raše. Iste je godine i Pazin dobio vodu preko crpne stanice u Karojbi. Nakon velikih

Koparska biskupija, Mlečani su Kopru dali monopol trgovine solju za Istru, riješen je prijepor između patrijarha Grada i Akvileje oko jurisdikcije nad istarskim biskupijama, primorski su gradovi počel

Kopar 1278., Piran 1290., Pula 1348., Motovun 1372., Milje 1374., Vižinada 1376., Izola 1419., Rovinj i Labin u XV. st., Buzet prije 1529.). Za Mletačke Republike otvaraju se škole višega stupnja:

koparski i krčki), koja su u sabor ulazila po svojoj funkciji (tzv. virilisti), i izborni zastupnici izabrani u kuriji vanjskih općina s područja istočne Istre. Sabor znači početak suvremenoga politič

koparski biskup Balthasar Bonifacius (Baldassare Bonifacio Corneani, Boltežar Bonifazio), objavio je 1632. raspravu o arhivima (De archivis), u kojoj predlaže sređivanje spisa po mjestima, predmetima

Kopar – Trst (D21), na raskrižju županijskih cesta za Umag, Novigrad, Momjan, Grožnjan, Kaštel i Buzet. Važno je cestovno čvorište, razvijene su trgovinska i uslužna djelatnost te prerađivačka i

Kopar, Izola i Portorož), gdje se provodila transformacija na 10kV prema Sečovlju do Buja i poslije se spajao s DV od 10KV, koji je dolazio od trafostanice DV Karojba od 50/10kV. U ožujku 1939. DV Por

Kopar, Buje, Buzet, Lovran, Umag, Novigrad, Svetvinčenat i Vodnjan). Ima, međutim, i odstupanja, primjerice u Puli nakon rimskog razdoblja nad Plateom comunis dominira romanička komunalna palača s lož

Kopar, Pula, Novigrad, Rovinj i Umag). U XVI.st. počeo se razvijati lov male plave ribe mrežama potegačama pod svjetlom, pa se u XVII. i XVIII.st., osobito u nekim gradovima (Piran, Izola i Rovinj), z

Kopar, 30.X.1910. – Ljubljana 5.V.2009.). Otac Ivan bio je zatvorski čuvar, majka Frančiška rođ. Žagar. Obitelj se 1914. preselila u Štajersku. Klavdij je 1933. u Mariboru završio učiteljs

Kopar, 1892. - Trst, 1969.). Djevojačko joj je prezime bilo Giuseppini, udala se za ribara te živjela u Piranu kod crkve sv. Stjepana, u predjelu Ghetto. Od osamnaest poroda preživjelo joj je dvana

Koparskoj biskupiji svi su benediktinski samostani bili podružnice većih opatija sjeverne Italije. To su: Sv. Nikola d’Oltra kraj Ankarana (ustanovljen 1070.), Sv. Marija na Serminu (iz 1135.), Sv. Gr

koparski biskup Alojzije (Luigi) Fogar s kojim je bio dobar poznanik. Pokopan o općinskom trošku, na velebnom pogrebu su uz brojne sumještane bili i istaknuti politički i društveni dužnosnici, a tršća

koparski fašisti, ali im je uspio pobjeći. Vlasti su ga u listopadu 1922. premjestile u školu u Movražu, gdje je učiteljevao do listopada 1924., kada je dobio otkaz te je kao politički emigrant prebje

koparske gimnazije napisao je prikaz istarske povijesti do rimske vladavine, naglasivši da povijest poluotoka nije moguće napisati bez prethodnoga prikupljanja arhivske građe i analize povijesnih vrel