Dvigrad, Žminj, Beram, Gologorica, Oprtalj i mnogobrojni drugi burgovi primjeri razvoja grada iz kaštela te pripadaju srednjovjekovnoj urbanizaciji. Iako su podgrađa (protourbane jezgre) ponekad i sta

Dvigradu, koji je već pretrpio nedaće epidemije kuge 1631. te su ga kao »ukleto« mjesto napustili njegovi stanovnici i prebjegli u Kanfanar (1714). Radi suzbijanja malarije u Puli i okolici 1870. pro

dvigradskih podestata i pretora u Kanfanaru (1668.–1794.). Svećenik i erudit Gavardo (1701.–1736.) postao je član Kraljevske akademije u Londonu. Domizio (1627.–?), brat Olimpa (1623

Dvigradu. Glazbeni časopisi: Sv. Cecilija, Gusle, Glazba, Pjevački vjesnik i dr. informiraju o teoriji, historiografiji, glazb. praksi i rezultatima cecilijanskoga pokreta.

Dvigrad, potom se 1895. otisnuo na prekooceansko putovanje u Argentinu, u posjet bratu Ruggeru, a godinu kasnije posjetio je i Grčku i atensku Akropolu. Sa spomenutih putovanja sačuvane su njegove vri

Dvigrad, Grožnjan, Kanfanar, Kaštel, Kršan, Lindar, Lovrečica, Mali i Veli Lošinj, Osor, Petrovija, Prnjani, Roč, Rovinj, Umag, Vižinada...). Njegovim zalaganjem postavljena su spomen-obilježja žrtvam

Dvigrada, na jednom od ulomaka prepoznaje se lik sv. Petra (možda dio scene Traditio legis). God. 1277. izvodi se mozaicima ukrašen oltarni c. porečke stolnice, najmlađi očuvani c. u Istri. U hrv. crk

Dvigrad, Betiga, Guran kraj Vodnjana, Rim kraj Roča), te seobe naroda u materijalnoj kulturi (langobardski grobovi na Brešcu kraj Buzeta). Posebno ga je zaokupljala tema odnosa barbariziranoga roma

Dvigrada, Rovinja i Pazina). Mnogobrojna arhivska kazala olakšavaju snalaženje u golemoj građi.

Dvigradu su rektorima bili Girolamo (1696.) i Rocc’Antonio (1737.); Antonio, kondotjer u Dalmaciji i kapetan u Labinu (1726.); Marcello (? oko 1780.), konjanički kapetan, sin Giacoma iz Buzeta;

Dvigradske općine, početak 15. stoljeća (Kanfanar-Pazin 2007., suautorica Nella Lonza), Vodnjanski statut - Statuto di Dignano, MCDXCII (Vodnjan-Pazin 2010., suautorica N. Lonza), Sažeci propisa Novig

Dvigrada, Sv. Andrija na otočiću (Crveni otok) kraj Rovinja, koji je pripadao sv. Mariji Rotondi iz Ravene (VI.–XV. st., poslije franjevački samostan), i Sv. Marija Alta (na Vrhu) kraj Bala. Nek

Dvigrad). U razdoblju renesanse i baroka vrata su se obnovila i obogatila arhitektonskom dekoracijom, npr. u Kopru (vrata Muda, 1516), Labinu (vrata Sv. Fiora, 1587), Rovinju (vrata Balbi, 1678–69) i

Dvigradu (XII. st.), trobrodno zdanje na stubovima, s upisanim apsidama u začelni zid, što dominira završetkom Limskoga kanala iznad utvrđenoga grada. Nešto je kasnijega postanka bazilika sv. Marije u

Dvigradu (Kanfanaru) i Savičenti čuva u arhivima tih župa. U njima se, osim izvornih dokumenata, nalaze i mnogi prijepisi vrlo starih isprava. U Istri ima 12 dekanatskih arhiva. Kako su dekani bili ta

Dvigrada, Pazina i Motovuna bogate su velikim kaćunom (Orchis militaris), dok u Motovunskoj šumi rastu poznati i cijenjeni tartufi (Tauber), a prevladava hrast lužnjak (Quercus robur), brijest (Ulmus

Dvigrad, Rovinjsko Selo, Kanfanar i Žminj. Područje je bilo naseljeno u prapovijesti (gradine) i obalni dio u rimsko doba (rustične vile). U ranome srednjem vijeku zaleđe obale naselili su Hrvati. Ro

Dvigrad, Vodnjan, Snežnik i na Kornatsko otočje. Rad društva od 1886. postupno zamire. S jedne ga je strane ometala austrijska policija, koja je sumnjala u iredentističko djelovanje njegovih članova,

Dvigradu, najcjelovitije su sačuvane karolinške slikarije (VIII.–IX. st.) te ostatci slikarija koje je Branko Fučić zabilježio na Svetom Andriji (Crveni otok) kraj Rovinja (IX.–X. st.) i f

Dvigrad, Stari Gočan, Straža, Sipar, Parentinski Vrh, Brijuni i drugi. U V.st. počinju se graditi crkve i na tim prostorima, u seoskim zajednicama obalnoga zaleđa i u unutrašnjosti poluotoka, iako je