Vojne bolnice, zdravstvene ustanove namijenjene hospitalizaciji i liječenju vojnika i vojnih dužnosnika, u koje se u nekim zemljama primaju na liječenje i građanske osobe.

Po sustavu izgradnje i organizaciji bolničkih jedinica ponešto se razlikuju od civilnih bolnica. Pri njihovoj je izgradnji predviđena, za slučaju ratnih neprilika, mogućnost povećanja prostora i broja postelja, zaštita vojnih objekta te uređenje znatnoga broja podzemnih skloništa. Dijele se na garnizonske, oblasne i kliničke.

U Istri su djelovale Vojna bolnica u Vodnjanu i Mornarička bolnica u Puli. Vojnu bolnicu u Vodnjanu, koja je djelovala 1807.-1901., utemeljili su Francuzi, čija je vojska došla u Istru 1805. Smjestili su je u kapucinski samostan, iz kojega su istjerali fratre, ondje nastanjene od 1748. Samostan se sastojao od kutno oblikovane jednokatne zgrade, koja je zauzimala veliko dvorište s cisternom za pitku vodu. S istočne strane dvorište je zatvarala crkva posvećena sv. Josipu, a Francuzi su je pretvorili u skladište. O stručnome radu francuskih vojnih liječnika ne zna se mnogo. Oni su zdravstvene aktivnosti usmjeravali uglavnom u tri smjera: obvezno cijepljenje građanstva (osobito djece) protiv velikih boginja, preventivne mjere za očuvanje zatvorenika od epidemijskih bolesti i sastavljanje popisa svih zdravstvenih djelatnika za istarsku provinciju. U Vodnjanu su 1810. obavili masovno cijepljenje građanstva, osobito mladeži. Nakon pada Napoleona 1813., u Vodnjan se vraća austrijska vlast i preuzima bolnicu za potrebe svoje vojske. Poslije izgradnje Mornaričke bolnice u Puli (1861.), vojna je bolnica u Vodnjanu služila za izolaciju vojnika koji su bolovali od zaraznih bolesti (osobito od malarije).

Redovnici kapucini nisu se nikad vratili u svoje prvotne prostore, a austrougarska ratna mornarica predala je 1901. cijeli kompleks prve vojne bolnice općini za civilnu namjenu.