Floriani, Piero, sveučilišni profesor, političar (Raša, 19.I.1942. – Pisa, 9.X.2018.).

Otac Ugo, podrijetlom iz Trentina, bio je zaposlen u uredu raških ugljenokopa. Majka Gina, rođ. Fanesi, bila je podrijetlom iz talijanske regije Marche, a radila je kao odgojiteljica u raškom vrtiću.

Nakon Drugog svjetskog rata obitelj se seli u Anconu, gdje se otac zapošljava u Fiatu kao skladištar, a majka radi kao odgojiteljica do kraja 1940-ih.

U Anconi se Piero školovao do završetka liceja, a 1960. upisuje studij talijanske književnosti na Scuola Normale Superiore u Pisi. Diplomirao je 1964. na temu djela talijanskih pisaca XVI. st. Karijeru nastavnika započeo je predajući višim osnovnoškolskim razredima. Godine 1969. postao je asistent talijanske književnosti na fakultetu na kojem je studirao, 1973. predavač humanističke filologije, a od 1975. predavao je talijansku književnost. Bio je direktor Instituta talijanske književnosti te član uprave fakulteta u Pisi, a 1984.-86. predstavnik u sveučilišnom upravnom vijeću. U to doba radio je dvije godine u Trentu pri novoosnovanom fakultetu talijanske književnosti. Od 1990. do 1994. radio je u Rimu najprije pri sveučilištu La Sapienza, a zatim prešao na sveučilište Roma Tre. U istom razdoblju bio je i član upravnog odbora kazališta u Pisi.

U drugoj polovici 1980-ih sudjelovao je na političkim izborima s listom Partecipare. Od 1991. bio je član stranke Demokratske stranke ljevice (Partito Democratico della Sinistra). Na lokalnim izborima 1994. je kao kandidat koalicije lijevih stranaka izabran za gradonačelnika Pise s 53,2 % glasova birača. Bio je prvi talijanski gradonačelnik izabran na osnovi Zakona br. 81 od 25.III.1993., koji je omogućio direktan izbor na lokalnim izborima. U prosincu 1998., malo prije isteka mandata, podnio je ostavku kako bi se posvetio znanstvenom radu.

Od akademske 1998./99. godine ponovno je radio na sveučilištu u Pisi, a 2000.-03. vodio Odjel talijanistike. Diplomski studij (Master) o javnoj komunikaciji utemeljio je 2000. i vodio do 2002. te do 2010. sudjelovao u njegovom radu.

Između 1999. i 2002. zastupao je ustanovu Opera della Primaziale Pisana, koja se između ostalog bavi zaštitom znamenitog Kosog tornja. Bio je i dugogodišnji direktor časopisa Nuova Rivista di Letteratura italiana. Počasni doktorat talijanske književnosti sveučilišta Aristotel iz Soluna primio je 12.III.2009.

Istraživao je radove renesansnih pisaca Ludovica Ariosta, Pietra Bemba, Baldassarrea Castiglionea, Niccolòa Machiavellija, Francesca Guicciardinija, Torquata Tassa i drugih. Posljednjih godina života posvetio se proučavanju opusa Alessandra Manzonija i talijanske književnosti XIX. st.

Najvažnija su mu djela: Bembo e Castiglione (Roma 1976.), I gentiluomini letterati: studi sul dibattito culturale nel primo Cinquecento (Napoli 1981.), Il modello ariostesco: la satira classicistica nel Cinquecento (Roma 1988.) te La tomba del Principe: il tumulo etrusco di via San Jacopo (koautor Stefano Bruni, Pisa 2006.).