Arena u Puli

Arena u Puli (lat. arena: pijesak), u puku zvana i Divić-grad, amfiteatar, najveći i dobrim dijelom očuvan spomenik rim. graditeljstva u Hrvatskoj. Prva građevina izgrađena je sred. I. st. pr. Kr., a današnji je oblik dobila sred. I. st. Izvorno je bila namijenjena održavanju gladijatorskih viteških borbi, borbi s divljim zvijerima i dr. viteškim igrama. Podignuta je izvan gradskih obrambenih zidina, nadomak izvora vode (nimfej Karolina), uz gl. cestu (Via Flavia) koja je iz Pule vodila u Akvileju i Rim.

Čini je borilište, gledalište (cavea), koje je moglo primiti 25000 gledatelja, osobiti sustav komunikacija i višenamjenskih prostora u obruču cirkularnih hodnika i nosivih zidova gledališta i podzemna prostorija ispod borilišta kao sabirnica oborinskih i otpadnih voda. Pokriva površinu od 11466 m2. Duža os je duljine 132,45 m (borilište 66,22 m), a kraća os 105,96m (borilište 39,73 m); među osima je savršen odnos 5:4. Unutrašnjost nije očuvana i vidljiv je samo kameni plašt, 72 luka, dva niza arkada i u najgornjem nizu 64 četvrtasta prozora. Osnovni tlocrtni oblik vanj. plašta i svih unutar. konstrukcija zasniva se na policentričnoj krivulji, kojoj su polumjeri međusobno sukladni na način Fibonaccijeva niza. Smještena je u okviru jedne, možda prve centurije pulskoga rim. agera (orijentiran od sjevera prema istoku, s otklonom 18°30′). Podignuta je na padini brežuljka, te su prema moru (zapadu) izvedene četiri etaže, ukupne vis. do 31 m, dok su prema istoku, tj. prema kopnu, izvedene samo dvije gornje etaže, jer se gledalište s te strane prilagodilo padini čvrste stijene. Iznimna je i jedinstvena u svijetu po arhit. rješenju s četirima okomitim stubišnim tornjevima, koji su služili za komunikaciju između gornjih dviju etaža, te za prilaz mornara na palubu, gdje se zatezao velarij (tende za zaštitu od kiše i sunca). Bila je u funkciji sve dok nisu u V. st. zabranjene gladijatorske igre, a u VII. st. i borbe s divljim zvijerima. Od tada se iz unutar. arhit. strukture počinje vaditi gotova kamena građa za izvedbu dr. građevina. Međutim, od XIII. st. određuju se stroge zabrane za odnošenje toga kamena, a od druge pol. XIX. st. opasuje se visokom ogradom. Oko 1425. u njoj su se priređivale svetkovine na blagdan sv. Ivana. Od namjere potpunog rušenja spasio ju je 1583. mlet. senator Gabriele Emo, zatim 1632. franc. vojni inženjer A. De Ville, graditelj pulske mlet. utvrde. Na poč. XVI. st. za nju su se počeli zanimati poznati graditelji i znanstvenici (S. Serlio i A. Palladio). Od XVIII. do sred. XX. st. istražuju je, kao jedini amfiteatar u svijetu s gotovo potpuno očuvanim vanj. pročeljem (plaštom) i karakterističnim stubišnim tornjevima, mnogi arhitekti, arheolozi i umjetnici te postaje predmetom proučavanja rim. graditeljstva (S. Maffei, G. Piranesi, J. Stuart, N. Revett, C. L. Clérisseau, R. Adam, G. Carli, L. F. Cassas, K. F. Schinkel, T. Allason, P. Nobile, P. Stancovich, G. Carrara, F. Brüyn, A. Gnirs, E. Dyggve, M. Mirabella Roberti). Djelomičnom obnovom izvornih prostornih obilježja (borilište, ist. gledalište, G. Brass, 1932) postaje 1930-ih pozornicom za operne priredbe i dr. javne manifestacije, a od 1950. služi kao najveće otvoreno hrv. gledalište za ljetne priredbe, glazbene (opere), filmske, sportske i dr. manifestacije. Na poč. 1960-ih istražuje je J. Marasović, sred. 1980-ih nova arheol. iskapanja vodi V. Girardi-Jurkić (1984–85), a izvorni izgled detaljno proučavaju A. Krizmanić, J. Marasović, D. Marasović (1984–86). Tada je obnovljen prvi zap. kružni hodnik, i to u tradicionalnim materijalima i načinu građenja.

Očuvana je u izvornom obliku, s izvornim arhit. elementima i detaljima, bez potonjih pregradnji i dodavanja. Svojim umj. i tehničkim rješenjima (stubišni tornjevi s cisternama i dvostrukim kapacitetom prolaza, sustav komunikacija, svojevrsna prilagodba živoj stijeni, rješenje velarija) predstavlja iznimno svjedočanstvo rijetko i dobro očuvane građevine te vrste i starosti. Vrlo bitni, jedinstveno očuvani detalji na četvrtoj etaži (završni olučni vijenac i parapet s impostima za jarbole) omogućuju proučavanje konstrukcije rim. velarija kao ni na jednome drugom amfiteatru na svijetu. Jedini je sačuvani primjerak prijelaznog tipa od drvenog na zidani kameni amfiteatar. Među amfiteatrima rim. doba pulska se Arena prikazuje kao rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja i iznimne očuvanosti, poput Koloseja u Rimu, Arena u Veroni, Nîmesu, Arlesu i Thysdrusu (El-Jem). O Areni se u puku od davnina prenose legende: prema jednoj navodno su je preko noći izgradile vile donoseći kamen s Učke, a prema drugoj (koja se ponekad pojavljuje čak u stručnoj literaturi kao tvrdnja) dao ju je graditi car Vespazijan kao dar svojoj ljubavnici, pulskoj liberti Antoniji Cenidi (stoga se rjeđe naziva i Vespazijanovom Arenom).

 

LIT.: P. Stancovich, Dello Anfiteatro di Pola, Venezia 1822; L. Rusconi, Pietro Nobile e i monumenti romani di Pola (1814–1818), Archeografo Triestino, 1926, 13; J. i D. Marasović i A. Krizmanić, Amfiteatar u urbanoj strukturi Pule, Pogledi, 1988, 3–4.

A. Krizmanić, Istarska enciklopedija