Porečki glasnik, lokalni list koji je u Poreču izlazio od 5.X.1983. do 25.V.1994.

Nastao je preimenovanjem Adrije, lista udružene privrede Poreštine kojem je pripojen tadašnji list za društvena pitanja općine Poreč 30 dana. S ciljem unapređivanja kvalitete informiranja građana Poreštine, suosnivači lista bile su tadašnja Općinska konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) Poreča i Poslovna zajednica (PZ) Adria, koja je objedinjavala najveći dio društvenog, pretežno ugostiteljsko-turističkog, gospodarstva Poreštine (Složena organizacija udruženog rada [SOUR] Plava laguna te radne organizacije Riviera, Anita i Turistički biro).

List je tijekom 12 godišta izlaženja više puta mijenjao podnaslove: „glasilo SSRN i udruženog rada Poreštine“ (do kraja 1989.), „tjednik SSRN i privrede Poreštine“ (do travnja 1990.), „tjedno informativno glasilo“ (do potkraj lipnja 1990.) te „nezavisne tjedne novine“ (do ožujka 1991.), još je nekoliko brojeva u 1991. izašlo kao „mjesečnik općine Poreč“, a kasnije izlazi bez istaknutog podnaslova na naslovnici. Naziv lista izabran je na nagradnom natječaju Adrije, a glavu je grafički oblikovao porečki dizajner Ljubo (Ljubiša) Jovanović.

List je mijenjao i učestalost izlaženja i format. Počeo je kao polumjesečnik odnosno dvotjednik na velikom formatu (42 x 27 cm) na 16 stranica (uz povremene priloge) do kraja veljače 1990. kada prepolovljuje format (29 x 21 cm) i povećava broj stranica koji kroz godine varira između 20 i 48. Od ožujka 1990. postaje tjednik i tu će učestalost imati do početka veljače 1991., potom opet izlazi dvotjedno ili rjeđe do gašenja u svibnju 1994.

Prvi glavni i odgovorni urednik bio je Ilija Cvijanović, koji je tu dužnost obavljao i u Adriji. Od polovice 1985. nasljeđuje ga Goran Prodan do rujna 1989. kad ga zamjenjuje Robert Buršić. Do potkraj ožujka 1991. G. Prodan i R. Buršić izmjenjivat će se na toj dužnosti, uglavnom kao vršitelji dužnosti (v. d.), a tada v. d. glavne i odgovorne urednice postaje Sonja Vojinović, do kraja 1991. Početkom 1992. nekoliko brojeva izlazi bez istaknutog glavnog i odgovornog urednika, od travnja do početka studenoga je kao v. d. potpisana Lara Musizza, potom do početka veljače 1993. Sniježana Matejčić, a otada do gašenja lista Duška Jekić.

Nakladnici lista bili su PZ Adria (za izdavača: Zdenko Tomčić), od 1986. Radna zajednica zajedničkih službi SOUR-a Poreč odnosno od 1987. SOUR-a Plava laguna (za izdavača: Ante Tripar), od početka 1990. Složeno poduzeće Plava laguna (za izdavača: A. Tripar pa Šime Kalčić) te od lipnja 1990. poduzeće za informativnu, propagandnu i izdavačku djelatnost Porečki glasnik (prvi v. d. direktor R. Buršić, na kraju D. Jekić). U različitim razdobljima list je osim uredništva imao urednički odbor u kojemu su bili i predstavnici gospodarstva i političkih struktura (1983.-84. predsjednik Lino Užila, kasnije bez predsjednika) potom od rujna 1986. do lipnja 1990. izdavački savjet (predsjednik Z. Tomčić do travnja 1989. pa Ivan - Ivica Fabris).

Naklada lista kretala se od početnih 8.000 primjeraka, kada se list besplatno raspačavao na adrese svih obitelji na Poreštini, do racionaliziranih i još uvijek besplatnih oko 6.000 primjeraka sredinom druge polovice 1980-ih. Od polovice prosinca 1987. list je u prodaji (subvencioniranoj) na kioscima pa se naklada postupno smanjuje i na kraju 1980-ih je 2.500-2.800 primjeraka. Od prelaska na tjedno izlaženje i novi format početkom 1990. u impresumu više nema podataka o nakladi, ali iz napisa u novinama da se iščitati da je „čitan u više od 2.000 obitelji“.

List se stvarao i uređivao u Poreču, a tiskao u zagrebačkom Vjesniku do ožujka 1991. otkad tiskarske usluge pruža riječki Novi list.

Prvi broj pod imenom Porečki glasnik izdala je 5.X.1983. PZ Adria Poreč, a realizirala Istarska naklada Pula, odnosno njezin OOUR Izdavačka djelatnost čiji je urednik bio R. Buršić. Urednički odbor činili su I. Cvijanović, Ester Diklić, Jovan Erić, D. Jekić, Kolja Glavina, Franko Matukina, Štef Milašinčić, Ivica Milohanović, Danilo Milohanović, Josip Kmet, G. Prodan, Pavao Ružić, A. Tripar, Jasmina Smaka, L. Užila (predsjednik). Glavni i odgovorni urednik lista je I. Cvijanović, a tehnički urednik Zvonimir Mihovilović. Autori fotografija su Renco Kosinožić i Vladimir Bugarin. Autori članaka, novinarskih priloga i ilustracija u prvom broju su I. Cvijanović, D. Jekić, G. Prodan, K. Glavina, Rade Vojinović, Jerko Sladoljev, Lara Musizza, Drago Orlić, Armando Černjul, Ivica Sumić, Miroslav Prebježić i dr.

U 1984-oj i idućim godinama, do 1990. i prelaska u tjednik, izašla su po 24 broja. U 1984. među autorima značajnih novinarskih priloga, uz ranije spomenute, su Ratko Vlado Aleksić, Tatjana Komin (od 1985. Komin-Perhat), Antun Tomičić, Elio Musizza i dr., fotografi V. Bugarin, R. Kosinožić, Milosav Grujičić - Đilera, Goran Baranašić, ilustratori V. Bugarin i M. Prebježić. U narednim godinama kao profesionalni i honorarni suradnici ili gosti javljaju se i L. Musizza, S. Vojinović, Eleonora Rušnov, Anton Simonetti, A. Tripar, Lidija Vranić-Blažinić, Antun Brajković, Vesna Medvedec, Kristijan Klarić, Silvana Fable, Darko Baronica, Jasna Grubišić, Tomislav Milohanić, Slaven Brajković, Ante Ikica, Renato Pernić, Darko Caruzzi, Goran Zaninić, Ana Lovaković Vranić, S. Matječić, Ksenija Medica, Denis Zornada, Dražen Dobrila i mnogi drugi.

Uz spomenute u listu su surađivali brojni fotografi: Anđelo Koraca, Anton Jugovac, Rinaldo Mitton, Hajrudin Merdanović, Milivoj Mijošek, Dejan Štifanić, a kao ilustrator Đanino Božić.

Mnogi urednici, novinari i fotografi ostvarili su nakon Porečkog glasnika zapažene karijere i u drugim medijima, najviše u pulskom Glasu Istre kojemu je D. Dobrila bio i glavni urednik, D. Baronica bio je pokretač i glavni urednik Pakračkog lista, S. Fable glavna urednica Naših foji i Radio Labina itd.

Grafički i/ili tehnički list su oblikovali i R. Buršić, koji je tijekom 1980-ih bio i redaktor zadužen za opremu, Snježana Črnac, Miljenko Bogdanić, Marijan Abraham, Vinko Kalčić, Zdravko Businello. Jadranka Blažević-Mance, Anamarija Bačić. Tajnica redakcije bila je Dorina Bujić te, niz godina, Sanja Matošević.

List se uređivao po visokim standardima novinarske struke, njegujući uz osnovnu informativnu i kritičke, satiričke i dijalektalne/zavičajne komponente. Uspostavio je tijesnu suradnju s Radio Pulom te je u drugoj polovici 1980-ih bio kolektivno dopisništvo te radiopostaje iz Poreča (a Radio Pula podmirivala je plaću jednog novinara). Krajem 1980-ih redakciju s punim radnim vremenom činila su četiri profesionalna novinara, glavni urednik, fotograf i tajnica-računovotkinja, što posredno pokazuje da su ga osnivači, gospodarstvo Poreštine i tadašnja općina, izdašno financijski pomagali.

Najdugovječniji satirični podlistak u Hrvatskoj La kost prvi je put izašao upravo u Porečkom glasniku, krajem 1983., potom je nekoliko godina izlazio kao povremeni višestranični prilog, a od početka tjednog izlaženja lista u svakom je broju (osim u nekoliko njih krajem svibnja i početkom lipnja 1992. kad je, pod pritiskom lokalne politike i državnog tužiteljstva, privremeno bila obustavljena). Značajni su bili i stalni podlistak na talijanskom jeziku Fora le porte koji je najduže uređivala L. Musizza, putopisni tekstovi Matije Pokrivke, podlistak porečkih školaraca ABC, Delegatski informator Skupštine općine Poreč, satirička rubrika Sol i papar, karikatura-komentar Šjor Adrijano, satirički podlistak Bukalin (nakon odlaska La kosti u Glas Istre početkom 1993.) i dr. Od listopada 1985. u listu izlazi humoristično-satirička kozerija D. Orlića Lipi moji, s potpisom šjor Adrijano, koja će kasnije izlaziti ekskluzivno u La kosti, a po njezinom prelasku u Glas Istre Orlić će vratiti svoj stari pseudonim Zvane Lakodelac.

List je pratio velik broj lokalnih događanja, gotovo da nije bilo zbivanja na Poreštini o kojima nije javljao, donosio reportaže iz radnih i životnih sredina (česte su bile reportaže iz sela Poreštine) te velike intervjue i tematske članke, izvještavao je o radu gradskih tijela, poslovanju turističkih poduzeća i druge privrede, o infrastrukturnim projektima, kao i kulturnim, sportskim, estradnim i drugim društvenim zbivanjima. Veliku je pozornost davao tzv. malom čovjeku i radniku. Objavljivao je i pjesme i priče na standardnom hrvatskom jeziku i čakavskom dijalektu, humoreske i aforizme, križaljke, crtice iz prošlosti Poreštine i Istre te je i takvom raznovrsnošću stekao širok krug čitatelja. Imao je, još u vrijeme jugoslavenskog jednopartijskog sustava, istaknut kritički karakter, uključujući i vrlo slobodnu rubriku pisama čitatelja, što je nastavljeno i u višestranačkom sustavu osamostaljene Hrvatske. Imao je i zanimljiv grafički izgled i njegovao dobru fotografiju te su mu naslovnice često bile fotografski upečatljive i izazovne.

U 1990-im list zapada u krizu, ponajprije poslovnu, jer prestaje financiranje iz lokalnog proračuna, a turističko gospodarstvo je u problemima. To se odražavalo i na kadrovsko stanje, no list ipak nastavlja izlaziti; u pojedinim mu je fazama pomagala lokalna mala privreda. Novinari Porečkog glasnika postupno prelaze u Glas Istre i osnažuju njegovo porečko dopisništvo. Posljednji od pet brojeva izdanih u 1994., ujedno i zadnji broj Porečkog glasnika, izašao je 25.V., na isti dan kao i, 12 godina ranije, prvi broj njegove prethodnice Adrije. Pripremili su ga D. Jekić (v. d. glavne urednice), K. Klarić, M. Mijošek, L. Musizza, D. Dobrila i D. Štifanić.

Za doprinos lokalnom i radničkom informiranju Porečki glasnik dobio je Povelju „Milovan Dragić“ Aktiva novinara udruženog rada Istre (1984.) te Nagradu „30 april“, najviše priznanje Skupštine općine Poreč (1990.).

Od kraja svibnja 2022. list se u digitaliziranom obliku može pretraživati u online katalogu Dostupna prošlost na mrežnim stranicama Zavičajnog muzeja Poreštine: http://www.dostupnaproslost.muzejporec.hr/hr/Predmet/3108/7.