Fridrik August II., saski kralj i prirodoslovac (Dresden, 18.V.1797. - Brennbüchel, Tirol, Austrija, 9.VIII.1854.).

Izabran je 1830. za suvladara uz svoga strica, saskog kralja Antuna, a nakon njegove smrti 6.VI.1836. naslijedio ga je na prijestolju. Iste je godine objavio niz zakona i odredio najmanju i najvišu kaznu za svako pojedino kažnjivo djelo. Godine 1849. raspustio je parlament, što je dovelo do pobune, pa je bio prisiljen pobjeći iz Dresdena na nekoliko dana i ostaviti vojsci da umiri pobunjenike.

Tijekom školovanja veliku je pozornost poklanjao prirodnim znanostima, posebno botanici. Bio je strastveni botaničar i ljubitelj prirode, a svoja je znanja često nadopunjavao putovanjima Europom.

U proljeće 1838. proputovao je Istrom, Dalmacijom i Crnom Gorom. U Trst je stigao 18.V. te u nekoliko dana razgledao grad i okolicu (Opčine, Škocjan, Lipicu i druge lokalitete), a 22.V. ukrcao se na parobrod Conte Mittrowsky te uz zapadnu obalu Istre krenuo put juga. Brod je kratko pristao uz Veli Brijun/Brion, kojim je kralj prošetao, pa je doplovio u Pulu. U Puli je razgledao njezine antičke spomenike, a sljedećeg jutra prošetao do Verude, gdje se ukrcao na brod i nastavio put do Osora na Cresu. Posjetio je dalmatinske gradove i otoke (Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Hvar, Korčula, Dubrovnik) te Boku kotorsku, Budvu i Cetinje u Crnoj Gori. Na povratku se popeo na vrh Biokova, obišao širu okolicu Splita te otok Lošinj. Otamo je 10.V. stigao u Rijeku, gdje je posjetio Trsat i Volosko. Sljedećeg se jutra kočijom preko Kastva i Matuji odvezao na Poklon, odakle se popeo na Vojak, najviši vrh Učke, ali su gusta magla i kiša pokvarili izlet. Tijekom cijelog ovog putovanja pratio ga je tršćanski prirodoslovac Bartolomeo Biasoletto, rodom iz Vodnjana., koji je tome 1841. u Trstu objavio knjigu Relazione del viaggio fatto nella primavera del 1838 dalla Maestà del re Federico Augusto di Sassonia nell'Istria, Dalmazia e Montenegro. Na putu su proučavali floru i skupljali rijetke biljke.

Uspon na Učku kralj je ponovio sedam godina poslije, 11.VI.1845. u pratnji baruna Josipa Jelačića, budućeg hrvatskog bana, kojeg je upoznao na prvom putovanju, popeo se na Vojak odakle se predvečer spustio u Lovran, gdje se kratko odmorio, a bio je počašćen odležanim domaćim vinom iz podruma pomorskog kapetana Francesca Saverija Lettisa. U spomen na kraljev posjet Lovranci su bili postavili čak tri spomen-ploče. Njihovu izradu platio je kapetan Lettis, a natpise na njima osmislio je lovranski učitelj, svećenik Celligoi. On je 20.VI.1845. u tršćanskom dnevniku L'Osservatore Triestino objavio stihove koje je na latinskom spjevao u čast kraljeva posjeta Lovranu. Pjesma je bila i na ploči koja je bila postavljena uz ladonju pod kojom se kralj odmarao, ali je kasnije zagubljena. Druge dvije kamene ploče uzidane su u ogradni zid vile Istria (bivša vila Valcich) na lovranskom Trgu slobode, a godine 2010. postavljena je informativna tabla s višejezičnim prijevodima njihovih tekstova.

Usprkos važnim obvezama kralj je uspijevao nalaziti vremena za bavljenje botanikom i za istraživačke pothvate i putovanja te je dao nezanemariv doprinos prirodoslovlju. Poginuo je u prevrtanju kočije u Tirolu, za jednog od svojih brojnih putovanja.