Štokovac (Stocovaz), Otavio (Ottavio) – Rapatočki, stolar, svirač i graditelj bajseva i violina (Kolari kod Šterne, 3.IV.1921. – Kolari, 31.I.2006.).

Otac mu je bio Antonio Stocovaz, majka Maria rođ. Giugovaz (Jugovac).

Sam je sebi dao nadimak Rapatočki, čije je značenje protumačio riječima: „Rapatočki je crv koji jede drvo. Uđe u drvo i glođe ga. Cijelog ga života glođe. Tako i ja.“ (Vladimir Pernić, Istarski gunjci, 2005., 47).

U ranom je djetinjstvu prebolio dječju paralizu, što je bilo uzrokom da u školu krene dvije godine kasnije u odnosu na vršnjake. Unatoč tegobama koje je za sobom ostavila bolest, svakodnevno je pješačio do Šterne u školu. Tamo je tada službovao učitelj Bedini, zaljubljenik u glazbu, koji je dobro svirao violinu. Zahvaljujući toj okolnosti, Otavio se s jedanaestak godina upoznaje s violinom koja ga je opčinila svojim zvukom odredivši mu glazbeni usud koji će ga pratiti cijeloga života.

Od ranoga djetinjstva koristio svaku priliku da sluša glazbu i upija napjeve s grožnjanskog i završanskog Krasa, pa ne iznenađuje ni njegovo zanimanje i želja za izradom glazbala. Budući da je pripadao obitelji u kojoj se generacijama održavala tradicija izrade zaprežnih kola, po čemu je i zaselak Kolari dobio ime, već do svoje 11. godine stječe određene vještine oblikovanja drva. Najviši domet u obradi drva stolari su pokazivali kod izrade glazbala, a Otavio je godinu dana nakon susreta s violinom izradio svoju prvu violinu, uzevši mjere one svoga učitelja, koji mu je za nju poklonio rabljene žice. Dvije godine nakon violine izgradio je i svoj prvi bajs.

Bio je zaljubljenik u drvo i izradu drvenih predmeta, što mu je bio i izvor prihoda za život. No, unatoč njegovim vještinama u izradi glazbala i njihovoj kvaliteti, potražnja nije bila zadovoljavajuća. U potrazi za boljim životnim uvjetima odlazi u Trst, gdje je od ranih 1950-ih do sredine 1960-ih radio kao stolar.

U rodni kraj vraća se po očevoj smrti 1965. To je vrijeme kada se tradicijskoj glazbi pridaje više pažnje te se tako 1966. organiziraju prve općinske smotre narodne glazbe i plesa na kojima, uz ostale, sudjeluju svirači na violini i bajsu. Do osjetnog rasta popularnosti bajsa dolazi 1990., kada je u Motovunu održan prvi susret Z bajson po Istri. Pozitivan kulturno-glazbeni trend povoljno je utjecao i na Štokovca koji tada, zahvaljujući brojnim narudžbama, počinje ostvarivati svoju želju o gradnji instrumenata i sviranju na njima, doprinoseći tako očuvanju, njegovanju i održavanju tradicijske glazbe.

Za izradu instrumenata tražio je kvalitetno drvo. Za gornju bi dasku, glasnjaču, odabrao crvenu smreku, a javor za donju dasku i obod. Prvu seriju od 12 bajseva završio je 1999. Na pitanje zašto baš dvanaest, Otavio je objasnio: „Dvanajs je meseci na leto, dvanajs je apoštoli i tako san ja odlučiv da bude dvanajs bajsi.“ (ibid., 49.) Javno predstavljanje tih bajseva bilo je 20.VI.1999. na jubilarnim, desetim susretima bajseva u Draguću, a potom i u gradskoj loži u Grožnjanu te u Novigradu i Kopru. U Grožnjanu je održan i koncert na kojemu je, uz 12 bajseva, Štokovac svirao na violini. Uz mnogobrojne zaljubljenike u istarsku tradicijsku glazbu promociji je nazočio i Walter Macovaz, poznati izrađivač instrumenata iz Trsta, koji je tada, kako se prisjetio grožnjanski prosvjetni djelatnik i političar Claudio Stocovaz, kazao da su bajsevi po izradi „primjereni i za milansku Scalu“.

Nakon nekoliko godina Štokovac je izgradio drugu seriju od deset bajseva, koji po ljepoti i kvaliteti nisu zaostajali za prvom. Ova druga serija javnosti je predstavljena 22.VI.2003., također na susretu bajseva u Draguću. Radio je i violine, no njegove najveće zasluge ipak se pribrajaju bajsevima, kojih je napravio ukupno 25.

Osim izrade glazbala Štokovac se isticao i kao vrstan svirač. Bio je potkraj 1980-ih suosnivač glazbene skupine Trio Kras, koja je uz sudjelovanje na raznim smotrama snimala i nosače zvuka. Kad je svirao s gunjcima, najčešće je to bilo u suradnji s Feliceom Šepićem, Bertom Pocarijem (Umberto Pozzari), Marinom Kranjcem, Dariom Marušićem i Frankom Biloslavom, a svirao bi violinu, organić (usnu harmoniku) ili bajs. Svoje je umijeće sviranja rado prenosio na mlađe generacije, razvijajući time kod njih ljubav za tradicijsku glazbu sjeverne Istre.

Općina Grožnjan je u Završju 9.IV.2016. otvorila Muzej narodnih glazbala i posvetila ga Otaviju Štokovcu odajući time počast velikom zaljubljeniku u istarsku narodnu glazbu.

Pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju sv. Andrije kod Završja.