U prosincu prije 106 godina dogodila se prekretnica u Istri – od topova su ponovno napravili zvona i vratili ih na crkvene zvonike. Bio je to događaj kojim je Kraljevina Italija htjela pridobiti Istrane nakon Prvog svjetskog rata. Međutim, već u Drugom svjetskom ratu talijanska vlast je ponovila praksu Austro-Ugarske Monarhije iz prethodnog rata pa je talila zvona da bi od njih radila topove.

Kako je došlo do toga da su istarske crkve ostale bez zvona? Temu je godinama istraživala nekolicina autora: Franco Stener, Marcello Bogneri, Ivan Šnajdar, Alida Perkov... Oni su otkrili da su u Prvom svjetskom ratu Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska oskudijevali materijalom za izradu topova pa su sirovinu potražili u predmetima koji su već bili u upotrebi za druge namjene. U Njemačkoj se to dogodilo u trećoj godini rata kada je u ožujku 1917. tamošnja Vlada donijela takvu naredbu te je potom 44 posto njemačkih crkvenih zvona upotrijebljeno za izradu topova.

Prema drugim izvorima postupak rekvizije je započeo i prije 1917. U Istri je zabilježeno da je vojska vlakovima odvozila istarska zvona 1915. kada je stanovništvo južne Istre bilo evakuirano zbog ulaska Italije u rat. Primjerice, u Klani je oduzeto šest zvona. Veći dio svote, od obeštećenja za zvona, crkva je morala upisati kao ratni zajam. Nakon toga vlasti su oduzele i sve konope po crkvama koji nisu bili u funkciji.

Austro-ugarsko Ministarstvo rata je masovno krenulo u akciju nakon 23.V.1917. kada je vojska otuđivala zvona prema naredbi o rekviziciji metala za potrebe ratne industrije s namjerom da ih u topionicama pretvori u ratno oružje. Tada je naređena rekvizicija svih zvona od bakra i bakrenih slitina (mesinga, bronca...) najvećeg vanjskog promjera 25 cm, a bio je utvrđen izuzetak za zvona za željezničku signalizaciju, na parobrodima i onih posebne umjetničke ili povijesne vrijednosti. Dakako, ti se izuzeci nisu poštovali te su u talištu završila i zvona umjetničke vrijednosti. Mnoga zvona su donesena u Beč i poredana na travnjaku Belvederea. Kako bi ih razbili na komade okrenuli su ih naopako, napunili vodom i na dnu im postavili eksplozivni naboj. To je dokumentirano u nizu fotografija sačuvanih u obližnjoj ljevaonici Pfundner. Druga zvona su distribuirana i u druga mjesta u Austriji, poput Innsbrucka, sjedištu tvrtke Grassmayr Glockengiesserei.

Iduća rekvizicija zvona provedena je 6.VIII.1917. za Trst, a zatim i u drugim mjestima. Na austrijsko-talijanskom bojištu situacija je bila još gora jer nisu nastradala samo zvona već i čitavi zvonici koji su često bili pogođeni topništvom jer su se smatrali osmatračnicama; s njima su zvona padala na tlo, a često i susjedne crkve.

Još tijekom rata, u kolovozu-rujnu 1918. osnovana je u Veneciji organizacija Pomoć crkvama oštećenima u ratu, a kako bi se prikupila sredstva za obnovu sakralnih objekata. Njezino osnivanje osmislila je još u drugoj godini rata grofica Giulia Persico della Chiesa, sestra pape Benedikta XV.

Trinaest mjeseci nakon završetka rata, 14.XII.1919. Italija je objavila kako je Austrija tijekom rata uklonila zvona iz gotovo svih vjerskih ustanova, a kako bi materijal koristila u ratne svrhe te da je nakon rata talijanska Vlada dala rastopiti topove oduzete neprijatelju kako bi u crkve vratila njihova zvona. Postignuto je to zahvaljujući naporima Giovannija Costantinija te je većina zvona nakon rata ponovno izlivena korištenjem bronce iz topova, posebno za regije Tri Venecije i Istra.

U pulski Pomorski arsenal su tada stigla zvona iz mnogih talijanskih ljevaonica, a zanimljiva je poruka koja je upisana na zvona: „Bila sam i ranije zvonik – Austrija me poništila – za napraviti topove protiv Italije – Majka Italija sa svojim topom, oduzetom Austriji, ponovno me učinila zvonom ... Italia Redenta“.

Galižana je bila među prvima koja je dobila dva nova zvona. No, Galižanci su bili pošteđeni potpune devastacije jer je njihovo zvono iz crkve sv. Anton (iz 1430.) bilo spremljeno u pulski muzej.

Do 30.VI.1920. izliveno je 124 zvona za 124 naselja. Do 31.XII. izliveno je 668 zvona, a još ih je ostalo više od 9000 za izliti. Talijani su tražili novčanu kompenzaciju za taj posao, a Austrijanci su odgovorili kako ne smatraju ispravnim nadoknaditi troškove za ta zvona koja su donirana iz filantropskih razloga ili „iz ljubavi prema domovini“. No, novčane tražbine prema talijanskoj Vladi imale su crkve koje su plaćale lijevanje, prijevoz i postavljanje zvona. Naime, Italija je bila pravni slijednik imovine i obveza Austro-Ugarske pa se zato od nove države tražilo da nadoknadi štetu koju je počinila prethodna. Župa Klana ta potraživanja nikada nije naplatila, a kupila je 21.II.1922. dva nova zvona, u svom trošku, u ljevaonici Francesca Broila u Udinama.

Na rovinjski zvonik vraćena su 11.IX.1922. dva od tri zvona: Maria od 700 kg i Eufemia od 500 kg. U Pulu su vraćena 28.III.1923., prvo u Katedralu i u sv. Mariju od Milosrđa (Madonna di Misericordia). U Vodnjanu je održana i fešta 15.IV.1923. zbog povratka zvona koje je otela Austrija. U Pazinu je išlo sporije pa su tek 21.III.1927. počeli skupljati novac za kupnju novih zvona.

Talijanska vlast nije koristila ostatke austrijskih brončanih topova samo za proizvodnju crkvenih zvona. Od njih je napravljeno poprsje Dantea Alighierija. Svečano postavljanje bilo je 6.VI.1920. u Puli i to na istom mjestu gdje je bilo poprsje koje je uništeno u ratu. I moćni topovi Viribusa Unitisa, bojnog zastavnog broda Austro-Ugarske Monarhije, a potom Države Slovenaca, Hrvata i Srba dobili su novu namjenu. Od bronce s topa napravljeno je poprsje Benita Mussolinija koje mu je osobno uručeno u Rimu 18.IV.1930. Tijekom Drugog svjetskog rata izgubio se svaki trag te skulpture.

Ipak, kratko je trajala u Istri politika po kojoj su se topovi pretvarali u zvona. U prosincu prije 90 godina Italija je bila pod međunarodnim sankcijama zbog rata u Etiopiji pa je fašistička vlast započela s prikupljanjem metala. Do 5.I.1936. Puljani su prikupili 400 tona željeza i 25 tona ostalih metala. Tada su definitivno razmontirali bivšu austro-ugarsku Pomorsku tvrđavu Pula kada su skidali sav metal koji su stigli, jer su brojne topove uklanjali još 1920-ih. Samo su Brijunski otoci ostali pošteđeni jer ih sakupljači sekundarnih sirovina nisu stigli devastirati pa je ostao do danas metal u austro-ugarskim fortifikacijama (topovi, liftovi, strojarnice, mreža tračnica...).

Nakon talijanskog Kraljevskog dekreta br. 505 od 23.IV.1942. zvona su također bila predmet vojnih rekvizita tijekom Drugog svjetskog rata, a posebno istarska. Prikupljanje se dogodilo, ali ne tako odlučno i rigorozno kao ono koje je organizirala Austro-Ugarska. Za područje Istre nema točnih podataka gdje je Italija zaplijenila zvona, ali se zna za zapljenu u Raši. U Klani su bili vrlo detaljni te su zabilježili da je talijanska vlast uklonila zvona 1.XII.1942. kako bi od njih proizvela topove. Tek je tijekom razdoblja Jugoslavije područje Istre ponovno dobilo zvona, a valja zabilježiti da tijekom ratova 1990-ih, Domovinski rat u Hrvatskoj i Desetodnevni rat u Sloveniji, istarska zvona nisu pretvarana u topove.

U Istri posebno intrigira sudbina jednog oduzetog zvona, a što daje naslutiti da su sačuvana i druga. Ližnjansko zvono iz 1411. je spasio Anton Gnirs koji je do 1915. bio u Puli profesor u njemačkoj gimnaziji, istraživač i pokrajinski konzervator, a nakon toga je njegova služba preseljena u Ljubljanu gdje je postao direktor Konzervatorskog odjela. Tamo je bio zadužen za razvrstavanje umjetničkih predmeta i poštedu od topljenja. On je utvrdio posebnu starosnu vrijednost ližnjanskog zvona i uvrstio ga u svoj opširni katalog 1917. To je zvono zadržala ljubljanska zvonoljevaonica Samassa. Pretpostavlja se da je Max Samassa nakon rata otišao u Republiku Austriju i sa sobom odnio zvono te ga narednih godina prodao njujorškom intelektualcu, industrijalcu, kolekcionaru i filantropu Nathanielu Spearu Jr. Časopis Time objavio je 1938. da je N. Spear Jr. sakupio 885 zvona.

On je svoja vrijedna djela poklanjao američkim muzejima, a njujorškom Metropolitan Museum of Art je 1980. darovao ližnjansko zvono. To je zvono slučajno otkrila u Metropolitanu istarska delegacija koju su činili arheologinja Vesna Girardi Jurkić i novinar Mirko Urošević, koji su otišli u New York 1989. radi Seusovog blaga. Grupa Ližnjanaca je 2023. pokrenula inicijativu za restituciju tog kulturnog dobra u Hrvatsku. Zapelo je na nezainteresiranoj birokraciji.

Za zvonima iz Klane, oduzetima 1942., još se traga. Za dio se zvona zna da su bili pohranjeni u Pazinu i Zagrebu, a ostatak u Sloveniji ili Italiji. Zna se, također, da je dio zvona postalo vlasništvo firme Brioli, vjerojatno kao naplata troškova za skidanje i prijevoz zvona.

U znak sjećanja na rekviziciju crkvenih zvona i na ostale događaje iz Prvog svjetskog rata širom Europe su 21.IX.2018. zvonila zvona, a u Velikoj Britaniji zvonjavom je obilježeno kako je na bojišnici u tom ratu poginulo 1400 zvonara.

Deutsche Welle je priloženu fotografiju opisao riječima: „Spremni za bojište: takozvano ʻgroblje zvonaʼ u Innsbrucku u Austriji 1917.“ (izvor: Gemeinfrei)

• 
•