Histri, Istri

Histri ili Istri (lat. Histri, Istri, grč. Ἴστροι), narod indoeuropskog podrijetla, koji se oblikovao na početkom željeznoga doba (X.–IX. st. pr. Kr.) i naselio u Istri neposredno prije toga.

U rano povijesno doba (posljednja stoljeća prije Krista) nadzirali su cijelu Istru, tj. područje od Timava i Tršćanskoga zaljeva do Ćićarije i Učke te rijeke Raše.

Arheolozi proučavaju njihova naselja (gradine) i materijalnu kulturu po predmetima pohranjenima u paljevinske grobove. U VI.–V. st. pr. Kr. dolazili su u doticaj kako s Venetima na zapadu tako i sa stanovnicima istočnoalpskoga područja, a u njihovim su bogatijim grobovima razmjerno česti nalazi oslikanih keramičkih posuda s italskih obala Apeninskoga poluotoka (Apulija, Daunija), pa čak i iz Grčke. Nezakcijske su monumentalne kamene skulpture nastale pod utjecajem grčke arhajske umjetnosti oko VI. st. pr. Kr.

Srodni su Liburnima i Venetima, svojim susjedima na istoku i zapadu, dok su veze s Japodima slabije istražene. Jedini izvor koji govori o plemenima Histra potječe iz ranoga rimskog razdoblja (I. st. pr. Kr.), a spominje Rundikte, Subokrine i Katale (žive u zaleđu Trsta) te Fekuse (nepoznata smještaja). U grčkim i rimskim izvorima od IV. st. pr. Kr. spominju se kao gusari jer su naoružanim lađama nadzirali pomorski prostor oko južne Istre. Zbog toga su barem dva puta ratovali s Rimljanima (Histarski ratovi). Nakon što su im Rimljani 221. pr. Kr. uništili gradinska naselja i brodice te ih tako za neko vrijeme spriječili da presreću grčke i rimske trgovačke brodove,

Histri su se, pod vodstvom Epulona, ujedinili u plemenski savez kojim su pokušali spriječiti širenje rimskog utjecaja i vlasti iz Akvileje. U ratovanju tijekom dviju godina (178. i 177. pr. Kr.) bili su poraženi, a poslije odlučujuće opsade Nezakcija Epulon je sa svojim suborcima počinio samoubojstvo. Histri su tada morali priznati rimsko vrhovništvo, razoružati se i plaćati tribut. Njihovo je kraljevstvo tako bilo razbijeno već u začetku, jer do 177. pr. Kr. zacijelo nije bilo potpuno oblikovano u državotvornom smislu. Iako su bili poraženi, nastavili su nesmetano živjeti na gradinama dok Rimljani sredinom I. st. pr. Kr. nisu osnovali kolonije u Trstu (Tergeste), Puli (Pola) i vjerojatno Poreču (Parentium) te s obalnoga područja protjerali Histre, oduzeli im zemlju i podijelili je svojim naseljenicima. U unutrašnjosti i na sjeveru Istre vlasnički su odnosi ostali nepromijenjeni još neko vrijeme. Tada započinje romanizacija, proces polagane akulturacije, koji je bio izraženiji duž zapadne obale i u južnoj Istri, a vrlo spor i površan u unutrašnjosti.

Histri nisu razvili municipalna središta samouprave po rimskom uzoru, odnosno po ugledu na Liburne, jer su najbolji tereni bili u izravnom rimskom posjedu. U duhovnoj kulturi štovali su mahom ženska božanstva (Boria, Trita, Ika i dr.). Poslije prijenosa granice između Italije i Ilirika s rijeke Rižane na Rašu, Histrija postaje dijelom Italije, odnosno njezine Desete regije. Od nove granice na rijeci Raši počinjala je Liburnija, odnosno provincija Ilirik (od 11. godine Dalmacija). U sresnjoj Istri Histri su tijekom I. st. još imali neke elemente svoje predaje (kultovi, osobna imena), koje su sačuvali u rimskoj baštini jer su dijelom već bili romanizirani, no poslije toga njihova izvorna predaja postupno nestaje.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976.; Slobodan Čače, Rimski pohod 221. godine i pitanje političkog uređenja Histrije, Radovi Filozofskog Fakulteta u Zadru, 1989., 28, Razdio povijesnih znanosti, 15; Mate Križman, Antička svjedočanstva o Istri, Pula 1997.; Marjeta Šašel-Kos, Pre-roman Divinities of the Eastern Alps and Adriatic, Situla, Ljubljana 1999., 38; Alka Starac, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, Društveno i pravno uređenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi, II, Liburnija, Pula 2000.; Kristina Mihovilić, Nezakcij, prapovijesni nalazi 1900–1953, Pula 2001.

Slučajna natuknica

Dvojna vrata