Japlȅnica (japnȅnica), vapnenica,, jednostavna konstrukcija za tradicijsko dobivanje vapna od kamena vapnenca.

Vapno (čak. jãpno, jāpnȍ; istromlet. calsina), vezivna je tvar u građevinarstvu. Bilo je poznato već u faraonskom Egiptu, a u Istri se rabilo od dolaska Rimljana. Gradnja japlenica bila je nekada na istarskom poluotoku vrlo raširena, a takav način dobivanja vapna još je uobičajen na njegovom jugoistočnom dijelu, ponajviše na Proštini.

Japlenica se gradi postupnim slaganjem neobrađenoga i grubo obrađenoga kamena u dva koncentrična kruga oko središnjega kupolastoga ložišta s ulaznim „vratima“ napravljenima od dvaju bočnih okomitih i jednoga vodoravnoga kamena. Vrata su dovoljno velika da omogućuju nesmetano ubacivanje snopova granja, ali istodobno dovoljno malena da čuvaju toplinu. Japlenica se prema vrhu postupno sužava, a visina joj od praga do vrha ne smije biti veća od promjera. Na kraju gradnje oko nje se poslože okomito usađeni kolci povezani čeličnom žicom. Vrh se zapuni zemljom i pepelom od prijašnje gradnje kako bi japlenica što bolje očuvala toplinu. Najčešće se pali u kasno proljeće, a gradi se i opskrbljuje drvima tijekom zime. Kao gorivo rabe se snopovi granja sredozemne makije (hrast crnika, planika, koleš i dr.). Vrijeme pečenja ovisi o veličini japlenice, a veličina o broju ljudi koji je grade. Može gorjeti 6–14 dana. Na kraju postupka vapnenac se pretvara u živo vapno, a ono s vodom postaje gašeno vapno. Oba su se oblika u starini kolima i brodovima otpremala u obližnja naselja.

Spremište za gašeno vapno naziva se japnȉca.

Na Proštini je proizvodnja bila osobito razvijena u doba Austro-Ugarske, kada su u Puli intenzivno građeni kako vojni, tako i civilni objekti pa je bila velika potražnja za svim vrstama građevinskoga materijala.