Volčić, Jakov (Volčič, Jakob), svećenik i preporoditelj (Gorenja Vas kraj Škofje Loke, 14.VI.1815. – Zarečje, 10.XI.1888.).

Jedan je od prvih prikupljača folklorne građe, istraživač i prepisivač glagoljskih rukopisa i natpisa, širitelj preporodnih ideja, »slovenski ilirac“, suradnik hrvatskih i slovenskih listova (Naša sloga, Novice, Slovenske besede, Slovenski glasnik, Liburnijske besede).

Završio je pedagogiju i retoriku u Karlovcu, filozofiju u Ljubljani, gdje je nastavio i bogosloviju, da bi je završio u Gorici. Nakon kraćeg boravka u Gročani, pune 44 godine kao župnik i kapelan službovao je po mjestima središnje i istočne Istre: u Pazinu (1844.–47.), Voloskom (1847.–51.), Veprincu (1851.–55.), Zarečju (1855.–62., 1872.–82.), Kastvu (1862.–71.), Cerovlju (1871.–72., 1882.–86.). Nakon umirovljenja povukao se u Zarečje.

Bio je pristaša ideja ilirizma, no bez većega sudjelovanja u političkome životu. Prema svjedočanstvu mnogih suvremenika (npr. Antuna Kalca), isticao se kao „vatreni rodoljub“, no „tihoga djelovanja u narodu“. Surađivao je i dopisivao se s mnogim istaknutim ličnostima javnog i kulturnoga života (Hrvatima, Slovencima i Talijanima), npr. s Carlom De Franceschijem, Giovannijem Koblerom, Kazimirom Jelušićem, A. Kalcem, Antonom Janežičem, Janezom Bleiweisom, Ivanom Macunom, Mijatom Sabljarom, Šimom Ljubićem, Matijom Majar-Ziljskim, Bogoslavom Šulekom, Franom Kurelcem, Ivanom Kukuljevićem, Vjekoslavom Spinčićem i dr. Kao zanesenjak, ali i stručni prikupljač arhivskih dokumenata (napose glagoljskih) i folklornoga blaga, osim izvornika, poslao je spomenutim istraživačima starina mnoge prijepise i transliteracije tekstova. Time je obogatio rukopisne zbirke Arhiva HAZU u Zagrebu.

Najzaslužniji je skupljač usmenih pripovijedaka i pjesama u Istri (prema Maji Bošković-Stulli). Dio te građe tiskan je u knjizi Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i na Kvarnerskih otocih (Trst 1880., Opatija 1924.), no najvećim se dijelom čuva u znanstvenim ustanovama u Zagrebu i Ljubljani.