Grando, Jure, prema legendi vampir koji je u XVII. opsjedao Kringu i Križance.

Priču o Juri Grandu zabilježio je putopisac i polihistor Johann Weichard Valvasor u djelu Slava Vojvodine Kranjske (Die Ehre deß Herzogthums Crain, Nürnberg 1689.) tijekom svojega posjeta Kringi. Taj spomen čini ga prvim europskim vampirom zabilježenim u povijesnim izvorima.

Prema toj legendi Jure Grando bio je u stvarnosti lokalni klesar, a prema pripovijedanju Križanaca s njim povezani nemili događaji zbivali su se nakon njegove smrti 1656. pa sve do 1672. godine. Naime, ubrzo nakon što je pokopan na mjesnome groblju pokojni se Grando počeo ukazivati lokalnom stanovništvu, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća.

Da iza te pojave stoje zle sile, mještani su postali svjesni nakon što bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. Njegova se udovica žalila seoskom glavaru, županu Mihi Radetiću da je pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Pokojni Jure Grando postao je prava napast za selo, a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu. Tako je jednog dana župan Radetić okupio „grupu srčanih ljudi“ (Valvasor poimenice uz župana spominje i Križance Stipana Milašića, Mateja Hrvatina, Nikolu i Juru Mačinu, Jurja Žužića i Martina Udovičića, pavlinskog redovnika patera Jurja te Nikolu Nyenu iz Lupoglava) i poveo ih na groblje s namjerom da iskopaju Grandovo tijelo i probodu ga glogovim kolcem te tako okončaju razdoblje straha i terora. Devetero mještana je noseći baklje i raspelo došlo do groblja, otvorilo ga i zaprepastilo se vidjevši da je pokojnikovo lice rumeno, štoviše, da im se smije. Preplašena devetorica brzo su se razbježala, no župan Radetić ih je opet sakupio i poveo natrag do groba. Duhovnik, kojeg je župan pozvao, nad otvorenim je grobom, držeći raspelo, progovorio: „Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira“ te nastavio, kako piše Valvasor, s egzorcističkim formulama, a „sablasti su pritom navrle suze na oči“. Potom su mrtvom tijelu pokušali „protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu“, ali im to nije polazilo za rukom jer se od „tvrdog trbuha“ kolac neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu na što je mrtvac kriknuo, a grob se napunio krvlju. „Časna gospoda egzekutori“ su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira, Grandova se utvara nije se više pojavljivala.

Legenda o Juri Grandu se, osim u Valvasorovom djelu, zadržala i u križanskog usmenoj predaji, a u novije je vrijeme postala poticajem za razna događanja, umjetničke i turističke projekte, pa i znanstvene radove. Tako je, primjerice, Grando bio inspiracija književniku Borisu Periću za roman Vampir (Zagreb 2006.), a Danijelu Bogdanoviću za priču Restoran „Il Grando“ (u zbirci novela Najveća igra u svemiru i šire!, Zagreb 2011.). Redatelj Martin Babić snimio je 2015. kratkometražni film (kombinacija lutka filma i 3D grafike) Jure Grando - štrigun iz Kringe, a 2016. u Istarskom narodnom kazalištu premijerno je igrana predstava Vampirska kronika Jure Grando autora i redatelja Damira Zlatara Freya. Legendom o Juri Grandu u turističkoj se promociji služi Turistička zajednica središnje Istre, pa je njegovim imenom nazvana i jedna biciklistička staza koja polazi iz Kringe, gdje je i kafić imena Vampir.

Sudionici Festivala fantastične književnosti i Općina Tinjan postavili su 11.VIII.2006. u središtu Kringe spomen-ploču županu Radetiću i mještanima koji su se 1672. suprotstavili vampiru Juri Grandu.