Talijanski racionalizam

Talijanski racionalizam, arhitektonski pravac razvijen u Italiji tijekom 20-ih i 30-ih godina XX. stoljeća, nastao u vezi s međunarodnim modernim pokretom slijedeći principe funkcionalizma i nastavljajući se s prekidima na različite načine sve do 60-ih godina istoga stoljeća.

Za razliku od dotadašnjih arhitektonskih stilskih pravaca proistekao je ne toliko iz specifična ujedinjena teorijskog rada, koliko iz zajedničkog uvjerenja da se najrazličitiji problemi koje postavlja stvarni svijet mogu riješiti razumom. S obzirom na to predstavlja reakciju historicizmu i kontrast secesiji i ekspresionizmu. Godine 1926. grupa mladih arhitekata (S. Larco, G. Frette, C. E. Rava, A. Libera, L. Figini, G. Pollini, G. Terragni) osnovala je tzv. grupu sedmorice (Gruppo 7) i objavila svoj manifest u časopisu Rassegna Italiana. Svoje je namjere deklarirala kao smjer između klasicizma i pokreta talijanskog Novecenta s jedne strane te industrijski inspirirane arhitekture futurizma s druge strane. Arhitektonska ostvarenja u stilu talijanskog racionalizma u Istri su Palača pošte i telegrafa u Puli (1935) Angiola Mazzonija, stambeno-poslovna zgrada na Giardinima (1935) Ottomara Heiningera, dječja ustanova na Usponu sv. Stjepana u Puli i kupališni objekt na Stoji (1936) Enrica Trolisa, rudarsko naselje Raša (1936-1937) Gustava Pulitzera Finalija, naselje Podlabin (1937-1942) Eugenija Montuorija, Antituberkulozarij u Puli (1940) Lina Moschenija.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Slučajna natuknica

Meyer, Angelo