Tomasini (Tommasini), Giacomo Filippo (lat. Jacobus Philippus Tomasinus), svećenik i znanstvenik (Padova, 17.XI.1595. – Padova, 13.VI.1655.).

Bio je doktor teologije, polihistor, pisac filozofskih i nabožnih djela, biografija, eruditskih bibliografija, kataloga i „tabula“. Potomak stare plemićke obitelji podrijetlom iz Toskane (Lucca), otac Giacomo, majka Ippolita Panizzola.

Svećenik Benedetto Benedetti iz Legnaga privatno ga je podučavao latinskoj i grčkoj književnosti. Godine 1611. sklonio se u Congregazione dei canonici secolari u samostanu San Giorgio in Alga u Veneciji, vjerojatno nakon što su s mletačkih posjeda bili protjerani isusovci kojima je bio sklon njegov brat Paolo, poznati odvjetnik. U tom se ambijentu mladi Tomasini istaknuo velikom ozbiljnošću, a prema želji nadređenih pohađao je Sveučilište u Padovi, gdje je 1619. diplomirao teologiju. I kasnije je mogao više boraviti u Padovi nego u navedenom otočnom samostanu u Laguni jer su mu tamo povjerene mnoge crkvene dužnosti. Već je na sveučilišnoj diplomi bio zabilježen kao kanonik padovanske crkve Santa Maria in Vanzo, čiji je rektor postao 1628.

Prvo značajno djelo, pohvalne govore cijenjenih književnika, znanstvenika i umjetnika (Illustrium virorum elogia iconibus exornata), objavio je 1630. u Padovi. Za vrijeme epidemije kuge 1630.-1631. preselio se u mjesto Cortelà (danas dio naselja Vo) na Colli Euganei, a 1638. imenovan je rektorom crkve San Giacomo u gradiću Monselice. Koncem 30-ih godina XVII. st. njegovi odnosi s Kongregacijom postali su zategnuti pa je otvoreno počeo razmišljati o dolasku na čelo neke mletačke prekomorske biskupije. Nadao se tada dobiti Puljsku biskupiju, no uslijedio je premještaj u Rim (1639.) u ulozi kongregacijskog vizitatora. U Rimu se susreo s mnogim eruditima toga doba, ali najvažnija postala mu je zaštita kardinala Francesca Barberinija, kojem je bio posvetio svoje djelo De donariis ac tebellis votivis liber singularis (Utini 1639.).

Nakon što je odbio imenovanje za biskupa Hanije na Kreti, u prosincu 1641. postao je biskupom Novigrada u Istri. Ta je biskupija bila siromašna zbog epidemija malarije, privatnih uzurpacija i sukoba s tršćanskim biskupom. Sredinom XVII. st. godišnji prihodi iznosili su joj samo 400 dukata, no za skroman život bili su dovoljni. Došavši u Rim po drugi put (1642.), položio je ispit kojem su uobičajeno bili podvrgnuti talijanski biskupi te ga je malo potom, iste godine, ustoličio kardinal Marcantonio Bragadin. Preuzevši Novigradsku biskupiju, riješio je dug prema kanonicima samostana San Giorgio in Alga objavivši anale o povijesti Kongregacije (Annales canonicorum secularium S. Georgii in Alga, Utini 1642.), koji su u travnju navedene godine svečano predstavljeni duždu i Savjetu.

U Novigrad je stigao 2.XII.1642. Od tada pa do 1654. naizmjence je boravio u biskupiji (od prosinca do svibnja) i u Padovi (od lipnja do studenog), kako bi pobjegao pred malaričnom groznicom koja je pogađala Novigrad jer se nalazi(o) u blizini močvarnog ušća rijeke Mirne. Tomasinijev boravak u Istri bio je opterećen ne samo zbog izoliranog i nezdravog središta već i sukoba s mletačkim dužnosnicima. Unatoč tome, organizirao je pastoralne ophode te sazvao biskupijsku sinodu, čiji su zaključci objavljeni 1644. u Udinama (Sinodo diocesana di Città Nova celebrata adì 17 maggio 1644 nella chiesa cattedrale da monsignor Giacomo Filippo Tomasini vescovo, e conte di S. Lorenzo in Daila). Usto je prikupio i građu za pripremanje kompleksnog horografskog djela o Istri pod naslovom Istoria d’Istria, koje je pisao od 1641., no ostalo je nedovršeno zbog njegove smrti. Rukopis, pohranjen u Biblioteci Marciani u Veneciji, tiskao je tek u XIX. st. Domenico Rossetti („De Commentarj storici-geografici della Provincia dell’Istria“, libri otto, Archeografo Triestino, vol. IV., 1837.). On je kratio dijelove izvornika koje je smatrao suvišnima te prilagođavao Tomasinijeve izričaje talijanskom jeziku XIX. stoljeća. Pritom su mnogi hrvatski pojmovi krivo transkribirani i postali neprepoznatljivi, a mnogi su zanimljivi podaci izbačeni pa je djelo izgubilo na cjelovitosti i vjerodostojnosti. Također je i u eruditovom prezimenu dodao jedno "m", a tako se Tomasini nikad nije potpisivao.

De Commentarj su vrlo značajno djelo u kojem je autor ukazao na društvene i gospodarske probleme onovremene Istre te različite etničke skupine koje su u njoj živjele. Djelo je nastalo na temelju znanstvenih istraživanja, prikupljanja arhivskih i knjižnih podataka, ali i obilazaka Istre, proučavanja svakodnevnoga života njezinih žitelja, njihovih običaja, načina obrade zemlje, ubiranja plodova, narodna vjerovanja (primjerice, u krsnike), predrasuda i praznovjerja, kao i flore, faune, geologije i sl. To je multidisciplinarno djelo ujedno i prilog povijesti, etnologiji, antropologiji, sociologiji i mentalitetu ljudskih skupina, poznavanju tadašnjega istarskog društva i prirodnog okoliša. Premda autorstvo neprijeporno pripada Tomasiniju, puno mu je podataka prikupio buzetski župnik Pietro (Petar) Flego. Na nekoliko je mjesta Tomasini izravno unio njegove tekstove, što je i sȃm istaknuo navodeći pomagačevo ime. Služeći se Tomasinijevim radom, svoje je djelo o Istri nekoliko desetljeća kasnije sastavio tršćanski liječnik Prospero Petronio.

Četrdesetih godina Tomasini je surađivao s Giovan Francescom Loredanom: bio je član Accademie degli Incogniti koju je spomenuti mletački patricij promovirao, a 1641. dobio je zadatak sastaviti biografije njezinih članova (Glorie degli Incogniti). Zbog neslaganja s Loredanom suradnja je 1643. naglo prekinuta; sljedeće je godine ipak nastavljena, no sa znatno manjim intenzitetom. U djelu Elogia virorum literis et sapientia illustrium ad vivum expressis imaginibus exornata (Patavii 1644.), Tomasini je polemički raspravljao o Loredanovom radu: maliciozno je s jedne strane suprotstavio pučki izričaj iz djela Incognita te s druge strane latinski jezik iz svojih eruditskih biografija, s ciljem naglašavanja europske dimenzije vlastitog rada nasuprot onoj ograničenoj talijanskoj iz djela Glorie degli Incogniti. No, ta su se dva djela razlikovala ponajprije po izboru autora: s jedne je strane Tomasini postavio pisce romana i pjesama koji su bili dragi Loredanu, a s druge tvrdu erudiciju; s jedne strane portrete osoba dvojbene slave, s druge pak pažljivi odabir cijenjenih književnika koji su u punom smislu riječi pripadali svijetu učenih.

Odavno je takav ambijent bio duhom srodan Tomasiniju. Još od 20-ih godina u Padovi se družio s ljubiteljima knjigȃ, antikvarima, liječnicima i profesorima. Njihove rasprave o tome kako treba organizirati rad knjižnica sasvim su sigurno utjecale na odluku mletačkog Senata da se 1629. podigne Sveučilišna knjižnica u Padovi. Jednome od svojih suradnika, antikvaru Lorenzu Pignoriji, Tomasini je posvetio djelo Laurentii Pignorii […] Bibliotheca et Museum, Venetiis 1632.

Širina Tomasinijevih interesa vidljiva je i iz djela o antikvitetima (De tesseris hospitalitatis…, Utini 1647.), Titu Liviju (T. Livius Patavinus, Patavii 1630.), koje je posvetio zaštitniku Domenicu Molinu, a posebice iz biografije Francesca Petrarce (Petrarcha redivivus, Patavii 1635., 1650.). Spomena vrijedna je i pozornost koju je ukazao književnicama, poput venecijanske pjesnikinje Cassandre Fedeli (Cassandrae Fidelis Venetae Epistolae et orationes posthumae, Patavii 1636.) i Laure Cereta iz Brescie (Laurae Ceretae Brixiensis […] Epistolae, Patavii 1636.). U središtu njegovih eruditskih interesa bila je i Padova pa je sastavio povijesni pregled padovanske književnosti (Prodromus Athenarum Patavinarum ad cives Patavinos, 1633.), kao i važnu zbirku natpisa (Vrbis Patavinae inscriptiones sacrae et prophanae, Patavii 1649.; Territorii Patavini inscriptiones sacrae et profanae, Patavii 1654.). Najveći Tomasinijev doprinos kulturnoj povijesti rodnoga grada predstavlja minuciozni opis javnih i privatnih rukopisa (Bibliothecae Patavinae manuscriptae publicae et privatae, Utini 1639.), što je potom objavio i za Veneciju (Bibliothecae Venetae manuscriptae publicae et privatae, Utini 1650.).

Oko 1650. nelagoda zbog izoliranosti Novigrada, pogođenog depopulacijom zbog malarije, utjecala je na Tomasinijevu odluku o angažmanu da ga se premjesti u biskupiju Rovigo, koja je upravo tada bila u sedisvakanciji. Iako je računao da će ga u tome podržati mletački veleposlanik u Rimu Giovanni Giustinian, Sveta Stolica nije udovoljila njegovoj želji. Objavio je potom prvu važnu povijest padovanskog sveučilišta (Gymnasium Patavinum, Utini 1654.), a planirao je i novi put u Rim, kojeg se morao odreći zbog bolesti. Nakon smrti pokopan je u padovanskoj crkvi Santa Maria in Vanzo.

Osim navedenih, važna su i sljedeća Tomasinijeva djela: Discorso indirizato al clariss. sig. Benetto Capello, nel quale si ragiona dell’eclisse lunare del presente anno 1616, et insieme delli effetti dell’eclisse solare, che fu l’anno 1614…, Padova 1616.; Monumentum in funere Maximi Turrani, Patavii 1630.; Oratio de D. Hieronymi laudibus, Patavii 1630.; Marci Antonii Peregrini […] vita, Patavii 1636.; Historia della B. Vergine di Monte Ortone, Padova 1644.; Parnassus Euganeus, sive Museum clariss. virorum, et antiquorum monumentorum simulacris exornatum, Patavii 1647.; Manus Aeneae Cecropii votum referentis dilucidatio, Patavii 1649.; Vita del b. Giordano Forzatè priore di S. Benedetto in Padova, Udine 1650.; Vita della b. Beatrice Estense, Udine 1652.; Relazione del sudore che mirabilmente per molti giorni mandò fuori l’immagine di S. Filippo Nerio in Padova l’anno 1632, Padova 1654.; Vita di s. Bovo cavalier provenzale, Padova 1654.

Posvećene su mu ulice u Novigradu (Giacoma Filippa Tommasinija) i Puli (Tomasinijeva) te širom Italije.