Šalamun, Branko, liječnik, društveni djelatnik, planinarski aktivist i publicist (Ptuj, 27.V.1914. - Gažon kraj Kopra, 25.III.2005.).

U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1940. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, specijalizaciju iz pedijatrije završio je 1940. u Ljubljani, a titula primarijusa priznata mu je 1968. Nakon sloma Jugoslavije 1941. otišao je iz Zagreba u Ljubljanu gdje je radio u dječjoj bolnici i pedijatrijskoj klinici te 1945.-47. kao pedijatar u rodilištu. Po kazni je premješten u Bosnu i Hercegovinu gdje je kao jedini pedijatar ustanovio službu zaštite majke i djeteta te vodio dječji dispanzer u Mostaru.

U Ljubljanu se vraća 1950., ali je već iste godine premješten u Kopar, u zdravstveni odjel jugoslavenske Zone B Slobodnog Teritorija Trsta. Uspostavio je 1951. dječji dispanzer u Kopru i preuzeo savjetovališta za dojenčad u Kopru, Piranu i Bujama, a sljedeće je godine organizirao dječji odjel koparske bolnice koji je vodio do 1978. Od 1953. do 1966. bio je direktor bolnice u Kopru. Tih je godina velike napore uložio u otvaranje nove bolnice u Izoli, 1957. izborio se za otvaranje srednje škole za zdravstvene radnike u Piranu gdje je deset godina predavao pedijatriju (predavao je i na istoj školi u Ljubljani). Od 1958. do 1965. sudjelovao je u pripremama za izgradnju omladinskog zdravstvenog centra na Debelom Rtiču (Debeli rt na slovensko-talijanskoj granici) čiji je ravnatelj bio 1966.-68. Umirovljen je 1983.

Zaslužan je za osnivanje podružnice za Istru i Kras Slovenskog liječničkog zbora, kojemu je bio prvi tajnik, a uređivao je i primorski dio stručnog glasila Zdravstveni vestnik. Sudjelovao je na brojnim zdravstvenim kongresima u Jugoslaviji i inozemstvu, a stručno se usavršavao u bolnicama u Pragu, Parizu, Rimu, Ženevi i Varšavi. Autor je 86 članaka zdravstvene tematike objavljenih od 1933. do 2001.

Planinarstvom se bavio od djetinjstva, propješačio je sve slovenske gore, a s Romanom Savnikom i Viktorom Vovkom opisao je u vodiču Po slovenskih gorah (1958.) primorski dio planinarske transverzale od Maribora do Ankarana. Dolaskom u Kopar pridružio se 1953. zanesenjacima u Obalnom planinarskom društvu u kojemu je obavljao niz dužnosti, pa i onu predsjedničku (1961.-63.). Planinario je i po Makedoniji, Tatrama, Olimpu i kretskim planinama. Zaslužan je za sprječavanje ukidanja primorskog djela slovenske transverzale 1963.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalog, jugoslavenskog Ordena rada sa zlatnim vijencem, najvišeg slovenskog liječničkog priznanja Nagrade dr. Jožeta Potrča (1986.), Zlatne značke Planinarskog saveza Jugoslavije (1989.), a 2001. proglašen je počasnim građaninom Kopra.

Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Senožeču.