povijest Istre od sredine XX. st. do raspada Jugoslavije

Od sredine XX. st. do raspada Jugoslavije. Nakon potpisivanja Londonskoga memoranduma (1954.) činilo se da se politička situacija počela smirivati. Egzodus se stanovništva nastavio. Drugim sporazumom o opcijama za talijansko državljanstvo, koji je jugoslavenska vlada prihvatila još 1951., riješene su gotovo sve izjave o opcijama. Do kraja 1953. optiranje je prestalo, a pojačalo se iseljavanje otpustom iz jugoslavenskog državljanstva. Taj oblik emigriranja bio je najintenzivniji 1956. i 1957., a nakon 1969. u potpunosti je stao. Prestankom mogućnosti optiranja i ograničenog iseljavanja otpustom iz državljanstva, 1954.–55. počelo je razdoblje ilegalnog iseljavanja (bježanje preko granice). Nakon rješenja Tršćanske krize, nadzor granice bio je slabiji. Posljednji val iseljavanja nakon 1959. svoju je najveću razinu doživio 1964. Osim optiranja kao najdinamičnijega i najopsežnijega vida iseljavanja, na umu treba imati i da je znatan broj Hrvata odlazio u Italiju, a odatle u druge zemlje nelegalnim putem. Motivirani su bili različitim negativnim političkim (kolektivizacija, nacionalizacija, konfiskacija) i gospodarskim čimbenicima (ekonomska kriza, propast privatnoga sektora). Najčešće su se iseljavali u Australiju, Južnu Ameriku, a zatim u SAD i Kanadu. Prema talijanskim izvorima nelegalno iseljavanje iz Istre i Slovenskoga primorja u Italiju, nakon normalizacije odnosa između dviju zemalja, bilo je iz godine u godinu u stalnom opadanju (od 1.166 osoba u 1964. do 124 u 1969).

Nakon sloma centralističko-etatističke struje u Jugoslaviji 1965., počeo je proces brže demokratizacije i decentralizacije, što se osjetilo u cjelokupnom društvenom i gospodarskom životu u Istri. Osjećao se demokratičniji duh, iako su na svim važnijim položajima u vlasti ostali stari kadrovi. Kako je rasla državna i politička samostalnost republika, tako je jačala i lokalna samouprava, što je bilo značajno u gospodarskom snaženju Istre. Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih dostignuta je, za zemlje socijalističkoga političkog sustava, zavidna razina slobode. Otvaranje Jugoslavije prema svijetu sredinom 1950-ih, a posebice 1960-ih godina za Istru je imalo vrlo povoljan gospodarski učinak. Istra se ubrzano razvijala i postala jako turističko odredište, a turizam najrazvijenija gospodarska grana. Posebice su se kao turističke zone razvijali Novigrad, Umag, Vrsar, Poreč, Rovinj, Medulin i Pula, a na istočnoj obali Rabac, Lovran i Opatija. Nastankom pokreta nesvrstanih gospodarska suradnja s Trećim svijetom bitno je podizala životni standard stanovništva. Brodogradilište Uljanik u Puli postalo je najjača tvrtka u Istri. Ne samo da se kvalitetom i niskom cijenom uspjelo nametnuti svjetskom tržištu, već je neposredno i posredno hranilo tisuće istarskih obitelji. Sloboda kretanja tijekom 1960-ih bila je neusporedivo veća negoli 1950-ih. Stanovnici Istre odlazili su kupovati u Italiju, prije svega u Trst, a dobar dio onamo je odlazio na rad u sezonskim ili dnevnim migracijama. U poratnim desetljećima u Istri su se, kao jednoj od najrazvijenijih regija jugoslavenske federacije, nastanjivali pripadnici svih naroda Jugoslavije. Najsnažniji imigracijski pritisak podnijela je Pula, no on je 1980-ih popustio zbog razvoja ostalih istarskih općina i gradova. U Istri Hrvatsko proljeće (1971.) nije imalo šireg odjeka.

U poratnom je razdoblju najveći dio Istre administrativno pripadao Kotaru Pula. Komunalni sustav uveden je 1955. Početkom 1980-ih izvršena je administrativna i upravna promjena okupljanjem bliskih hrvatskih regija. Istarske općine ušle su s Rijekom, kvarnerskim otocima, Hrvatskim primorjem i Gorskim kotarom u Zajednicu općina Rijeka, koju je činilo 19 općina, 328 mjesnih zajednica i 1643 naselja. Obuhvaćala je površinu od 8.434m 2 (14,9% površine SR Hrvatske), na kojoj je živjelo 540.484 stanovnika. Glavni razlog te promjene bilo je okupljanje srodnih gospodarskih resursa koji bi mogli podnijeti izazov nastupajuće krize.

U uvjetima planskoga gospodarstva izgrađeni su industrijski kapaciteti koji nisu slobodno mogli izići na tržište, niti su bili međunarodno konkurentni. Država više nije bila sposobna sudjelovati u gubitcima pojedinih poduzeća. Istra je tako osjetila jugoslavensku opću ekonomsku. krizu i inflaciju, kao i sve procese neuspjelog antiinflacijskoga programa savezne vlade. Ipak, do sredine 1980-ih u Istri se, osim brodograđevne i metaloprerađivačke industrije, u manjim gradovima počinju razvijati druge industrijske grane, neke i bez gospodarskog opravdanja. Pazin je svoj napredak, iako polagan, dugovao Pazinki, Kamenu, Purisu i Istraplastici, u kojima se zaposlio velik dio stanovništva Pazinštine. Tvornice Prvomajska iz Raše i Labinprogres te Istarski ugljenokopi Raša osigurali su gospodarski razvoj Labinštine. Buzetska tvornica piva, Cimos i »Nada Dimić« iz Buzeta te Digitron i Feroplast iz Buja značajno su utjecali na standard sjeverne Istre. Tvornica duhana Rovinj bila je stup gospodarstva Rovinjštine, kao i Tvornica za preradu ribe Mirna, koja je sredinom 1980-ih ušla u veliku krizu iz koje se više nije izvukla. Jasno je da je Istra imala potencijale koji su trebali osigurati snažan gospodarski razvoj, ali to se nije dogodilo u onoj mjeri koja bi ekonomski opravdala njihovo postojanje. S krizom i slomom Jugoslavije ta se činjenica pokazala sudbonosnom za opstanak tih poduzeća, posebice tijekom tranzicije. No, nije se dogodilo ono najgore, jer je istarsko gospodarstvo razmjerno velikim dijelom bilo orijentirano na inozemno tržište i tako izbjeglo posvemašniji kolaps. Banke koje su pratile istarsko gospodarstvo (Istarska banka Pula, Istarska kreditna banka Umag, Jugobanka Rijeka, Ljubljanska banka Zagreb, Privredna banka Zagreb i Zagrebačka banka Zagreb) s inflacijom su 1980-ih gubile kreditnu moć, što je smanjilo mogućnosti za otvaranje novih radnih mjesta. No, Istra je i uz to, s oko 4.000 američkih dolara godišnjega dohotka po stanovniku, zauzimala visoko mjesto kao jedna od najrazvijenijih regija u Jugoslaviji. Poljoprivreda se nalazila u vrlo lošem stanju, te je i uz napor da se to promijeni ostala na marginama. Maslinarstvo i vinogradarstvo nisu se uspjeli probiti na međunarodno tržište. Sve do 1980-ih razvoj je bio usmjeren na industriju, pomorsko gospodarstvo, trgovinu, ugostiteljstvo i turizam. Osjetljivo na promjene na međunarodnom i unutarnjem tržištu, gospodarstvo je krenulo u preobrazbu uključivanjem u međunarodnu podjelu rada i izgradnju velike gospodarske infrastrukture. Rat će 1990-ih znatno poremetiti planove i zakočiti razvoj Istre, ali će ubrzati značajne procese gospodarske i društvene preobrazbe.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply