Barbieri, Veljko, nautičar i gospodarstvenik (Makarska, 2.IV.1929. – Opatija, 21.VI.2013.). Plemićkog podrijetla, sin ljekarnika – gradonačelnika Makarske, brat novinara i glavnog urednika Vjesnika Frane Barbierija (1923.-1987.) i stric književnika i gastronomskog stručnjaka Veljka Barbierija (r. 1950.) te kuhara Andreja Barbierija (1969.-2019.). Završivši nižu gimnaziju u Dubrovniku, kao 14-godišnjak odlazi u partizane, u NOB-u je zaslužio Orden za hrabrost, a do kraja rata stekao čin kapetana – komesara bataljuna. Nakon rata predaje 1948. štafetu Titu i zapovijeda minolovcem, a kasnije je završio Vojnopomorsku akademiju u Divuljama i Ekonomski fakultet u Beogradu. Zaposlio se u zagrebačkom poduzeću Rade Končar, gdje je vodio prodaju, potom zastupništvo u Milanu. Kao veliki ljubitelj jedrenja tijekom 1970-ih i 1980-ih osvaja brojne jedriličarske trofeje i utemeljuje regate (Galiola, ACY Cup). Na inicijativu i uz podršku Ante Markovića (1924.-2011.), tadašnjeg predsjednika hrvatske Vlade, osnovao je 1983. Adriatic Club Yugoslavia (danas Adriatic Croatia International Club), čiji je direktor bio 1983.-92. i u tom razdoblju izgradio 18 nautičkih marina na Jadranu. Zaslužan je za rekonstrukciju opatijskog hotela Esplanade/Mozart u jedan od prvih boutique-hotela na hrvatskom Jadranu (1994.-95.). Potkraj života angažirao se i politički, kao kandidat Alijanse za treću Hrvatsku. Osnovao je i tvrtku za konzultantske usluge koja je pripremala nikad realizirani projekt "Sto lučica za tisuću otoka". Autor je memoarske proze Protiv vjetra (2003.). Godine 2008. dodijeljen mu je Red Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića za osobite zasluge u gospodarstvu i nagrada Grada Opatije za životno djelo. Pokopan je u Makarskoj, a njegovo ime nosi ACI-jeva marina u Slanom.