Grob Tome Viškovića na otoku Jan Mayen, snimljen 1883.

Višković, Tomo – Šturla

Višković, Tomo – Šturla, pomorac (Vlakovo ili Viškovići na Labinšćini, 1860. – Jan Mayen, 15.VII.1882.).

Višković (također Viskovich; varijante imena Tone, Tomaž, Thomas, Tommaso; varijante obiteljskog nadimka: Šturlo, Šarle, Šurle, Sturla…) je bio je član posade broda Pola, koji je 1882. dovezao na otok Jan Mayen austrougarsku arktičku ekspediciju koja je u sklopu Prve međunarodne polarne godine tamo trebala obavljati znanstvena opažanja. Na brodu je bilo 70 članova posade, među njima i mornar/nadzornik Tomo Višković, koji je umro od posljedica plućne tuberkuloze. Istoga dana pokopan je u Wilczekovoj dolini, u blizini mjesta gdje se gradilo naselje za 14 sudionika ekspedicije Prve polarne godine.

Grob su mu iskopali članovi posade broda („kopanje groba je išlo vrlo sporo, zemlja je bila kamenita i smrznuta“, “ temperatura zraka je bila oko nule, oznojena odijela onih koji su kopali grob su se isto smrzla“). Pogrebni obred bio je vrlo kratak, nije bilo vremena za uobičajeni ispraćaj preminulog, cijela posada broda i svi članovi ekspedicije su bili vrlo zaposleni iskrcavanjem opreme, hrane i ugljena s broda na kopno, ukupno 200 tona zaliha za godinu dana njihova boravka na otoku. Članovi ekspedicije su kasnije, kada je sagrađen logor i bilo je više vremena, uz Viškovićev grob zasadili medvjeđu šapu (Heracleum sibirucum), ukrasnu biljku koju su donijeli iz Tromsøa u Norveškoj, gdje je lijepo rasla, ali njezino presađivanje na Jan Mayen je bilo neuspješno.

Na grob je tada postavljen drveni križ visok 2,5 metara, načinjen od naplavljenog drva kojeg je bilo u izobilju na obali otoka. Na nj je bila postavljena bakrena ovalna pločica s imenom preminulog. Taj se križ utjecajem vremena srušio, vjerojatno prije 1930. Godine 1983. norveška je posada postavila novi križ, a stari križ je ostavljen da leži u blizini groba, gdje je i sada. Na mjedenoj pločici postavljenoj 1988. na novom križu piše: Vormaister Thomas Viskovich Sturla / Matrose österreichishen Schiffes Pola / Geboren 1860 in Albona / Gestoren 15-7-1882 in Jan Mayen (Nadzornik Thomas Viskovich Sturla / mornar austrijskog broda Pola / Rođen u Labinu 1860. / Sahranjen 15. 7. 1882. na Jan Mayenu). Križ postavljen 1983. je također istrulio, pa je 2015. postavljen novi.

Na otoku Jan Mayen još je nekoliko drugih sačuvanih i obilježenih grobova preminulih kitolovaca, pomoraca i drugih istraživača Arktika. Njihove grobove posjećuju sudionici turističkih putovanja koji na Jan Mayen u zadnje vrijeme dolaze modernim krstašima. Grobove održavaju članovi stalne cjelogodišnje norveške promatračko-meteorološke postaje na otoku. Svi grobovi i njihova obilježja se čuvaju kao značajni povijesni tragovi arktičkih poduhvata.

Grob Tome Viškovića na Jan Mayenu smatra se najsjevernijim grobom jednog Hrvata/Istranina, pa su o njegovom vječnom prebivalištu u XIX. stoljeću pisali Vienac i Naša sloga, te kasnije niz drugih hrvatskih publikacija, koje prenose isti tekst.

 

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Emil Edlen von Wohlgemuth, Voreberich Ostereichischen Polarexpedition nach Jan Mayen, Wien 1886., str. 36; Adolf Bóbrik von Boldva, Aufnahme und Beschreibung der Insel Jan Meyen, Wien 1886.; August Gratzl, Der Besuch der Insel Jan Mayen und Spitzbergen im Sommer des Jahres 1892, Wien 1894., str. 300.; "Svaštice: Najsjeverniji poznati hrvatski grob", Vienac, XXVII, 1895., str. 159-160; "Najsjeverniji poznati hrvatski grob", potpis Vienac, Naša sloga, 14. 3. 1895.; Susan Barr, Kulturminner pa Jan Mayen/Historical remains on Jan Mayen, Oslo 1985. str. 15-17, 65; Pietro Spirito: Esploratori Triestini ritrovano la stazione polare austriaca del 1882, Il Piccolo, 6. 8. 2009.; Tomaso Millevoi: Tommaso Sturla, Un Albonese alla base polare Arctica, Liburnia, vol LXXI, Roma 2010., str. 53-55; S. Barr: Raport ved, Jan Mayen kulturminner 1980-2016, Riksantikvaren, Oslo 2017., str. 15-17.

Slučajna natuknica

Carpathia