Austrougarska arktička ekspedicija, brod "Admiral Tegetthoff" zarobljen u Sjevernom ledenom moru (crtež)

austrougarska arktička ekspedicija 1872.-74.

Austrougarska arktička ekspedicija 1872.-74., znanstvenoistraživački projekt s ciljem pronalaženja sjeveroistočnog pomorskog puta između arktičkog leda, odnosno Sjevernog pola i europskog i azijskog kopna.

Ekspediciju su osmislili austrougarski mornarički časnik Karl Weyprecht (1838.-1881.) i časnik kopnene vojske Julius Payer (1841.-1915.). Iako je službeni naziv ekspedicije bio Nordpol-expedition, osvajanje Sjevernog pola nije bilo u prioritetu. Ekspediciji je podršku dala Austrijska akademija znanosti, a organizirana je pod pokroviteljstvom i uz skrb Bečkog zemljopisnog društva.

Financiranje ekspedicije temeljilo se na novčanim donacijama građana i organizacija širom Austrije i Ugarske. Najviše novca je priložio grof Johann (Hans) Nepomuk Wilczek - 30.000 forinti, a car Franjo Josip 4.300 forinti. Tršćanski odbor za financiranje ekspedicije prikupio je 9.525 forinti, od toga u Rovinju 154 forinti, Malom Lošinju 381, Puli, Lovranu i Voloskom 46, Zadru 198 te Splitu 60 forinti. Od riječkih donacija najveća je bila ona vlasnika Tvornice papira Charlesa Meyniera - 1.000 forinte, riječka udruga Picknic prikupila je 242, a Società Adria 65 forinti. Sveukupno je prikupljeno 222.616,70 forinti, a utrošeno 222.599,19 forinti, te je nakon pokrića svih troškova ekspedicije, nakon povratka u domovinu preostalo 17,51 forinti.

Najveći trošak je bila narudžba istraživačkog broda u njemačkom brodogradilištu Tecklenborg u Bremerhavenu. Brod je nazvan Admiral Tegetthoff, prema slavnom zapovjedniku austrijske flote, pobjedniku pomorske bitke kod Visa. Iako ekspedicija nije bila organizirana niti financirana u okviru austrougarske Ratne mornarice, ime kontraadmirala Wilhelma von Tegetthoffa bilo je poznato u javnosti cijelog Carstva te je pomoglo u njezinom populariziranju, a bilo je poticajno i za same sudionike ekspedicije.

Uz prikupljanje dovoljno novca i narudžbu pogodnog broda, za uspjeh ekspedicije bio je jednako važan i odabir posade. Časnike je odabrao zapovjednik ekspedicije K. Weyprecht, J. Payer je odabrao dva svoja suradnika/istraživača, dok je većinu posade pronašao riječki pomorski inspektor Heinrich von Littrow. Od ukupno 24 člana posade, 12 ih je bilo s istočne jadranske obale, s Kvarnera, iz Istre, Dalmacije i jadranskih otoka.

Na osnovi zamisli Weyprechta i Payera, u suglasnosti s Bečkim zemljopisnim društvom, a uz financijsku podršku grofa Wilczeka, u ljeto 1871. organizirano je manjim norveškim unajmljenim brodom Isbjorn prethodno istraživanje Arktičkog mora i područja između otočja Spitzbergen, Nova zemlja (Novaja zemlja) te vječnog leda sjevera. Ljeto je te godine bilo posebno toplo, vječni se led bio povukao sjevernije nego što je to bilo uobičajeno, pa su nakon tri mjeseca plovidbe arktičkim morima Weyprecht i Payer zaključili da ekspedicija sljedeće godine ima velikih izgleda za uspjeh.

U ljeto 1872., kada je Admiral Tegetthoff 13.VII. krenuo iz Bremerhavena u Njemačkoj, na brodu su bila 23 člana ekspedicije, a još jedan član posade, norveški kapetan Elling Carlsen ukrcao se u luci Tromsø na sjeveru Norveške. Brod se nakon toga uputio na sjever, zadnji kontakt s civilizacijom bio mu je, sredinom kolovoza, susret s Isbjornom, koji je, prema rprijašnjem dogovoru, dopremio na sjeverozapadni dio Nove zemlje zalihe hrane za članove ekspedicije u slučaju prijeke potrebe napuštanja broda i povratka na jug.

Već nekoliko dana nakon što je Isbjorn krenuo na jug, a Admiral Tegetthoff prema sjeveru, hladno ljeto te je godine pokazalo sve nepredvidljive ćudi Arktika. Ledene sante su se spustile daleko južnije nego prethodne godine i brod je 21.VIII. naišao na nepremostivu ledenu barijeru. Sva nastojanja zapovjednika Weyprechta i posade da se jedrima i uz pomoć parnog stroja probiju na sjever i oslobode leda, bila su bezuspješna. Brod je od tada pa do kraja ekspedicije, kada je napušten u proljeće 1874., ostao zarobljen u arktičkom ledu.

Iako je brod bio blokiran ledom i nesposoban za ikakvu plovidbu, svakodnevnim je kretanjem leda mijenjao svoju poziciju u odnosu na kopno. Solidna konstrukcija broda, posebno ojačana za ledeni pritisak, bila je sigurno utočište članovima posade. Život na brodu se tijekom boravka u ledu i kroz dvije polarne noći odvijao uobičajeno, obavljala su se znanstvena promatranja, mjerila dubina mora, bilježili meteorološki podaci te služile danju i noću brodske straže. Slavio se Božić i karneval, svake nedjelje održavale su se svete mise.

Krajem ljeta 1873., 30.VIII. u rano popodne, tijekom brodske straže vođe palube kapetana Petra Lusine, ugledano je u daljini kopno koje nije bilo ucrtano u pomorske karte. To novootkriveno otočje nazvano je Zemlja Franje Josipa. Odmah se krenulo preko leda do tog novog kopna, ali detaljnija istraživanja nisu bila moguća jer je dolazila zima, pa je temeljito istraživanje ostavljeno za sljedeće proljeće. Tada je premjeravanja novog arhipelaga obavio J. Payer, koji je tijekom tri istraživanja uz pomoć saonica koje su vukli psi i uz velike napore i suradnju dijela posade broda, sudionika tih istraživanja, ukupno prešao više od 800 kilometara. Payer je uz sve arktičke hladnoće i vjetrove, premjerio i skicirao novo otočje te nacrtao zemljopisne karte Zemlje Franje Josipa, koje su još desetljećima poslije bile u uporabi.

U proljeće 1874. odlučeno je da pred ljeto te godine treba napustiti brod i krenuti na jug prema kontinentu. Zalihe hrane na brodu nisu dovoljne za još jedno prezimljavanje, a i zdravlje nekih članova posade ne bi podnijelo još jednu polarnu noć. Jedan član posade, strojar Otto Krisch, preminuo je od tuberkuloze, bolestan je došao na brod, a pokopan je na jednom od otoka Zemlje Franje Josipa.

Za povratak na jug pripremljena su četiri brodska čamca, koje se opremilo sanjkama za vuču po ledu te u njih ukrcane zalihe hrane za višemjesečno putovanje ledom i morem. Povratak čamcima bio je poseban poduhvat, neravni led otežavao je njihovu vuču, pa je cijela posada zajedničkim naporima vukla jedan po jedan čamac, da bi nakon gotovo tri mjeseca nadljudskih napora stigli do otvorenog mora. Mali brodski čamci su spušteni u uzburkano Sjeverno ledeno more te su uz pomoć vjetra i veslanjem nakon još dva tjedna vrlo opasne plovidbe, ugledali ruske ribarske brodove, koji su im bili spas u gotovo zadnji čas. Ruski ribari su, uz novčanu nadoknadu, sudionike ekspedicije prevezli u najsjeverniju norvešku luku Vardo, gdje su stigli 3.IX. Iz Vardoa su poslani telegrami u domovinu, prvi je otišao kapetanu Littrowu u Rijeku da on proširi vijest da je ekspedicija završila uspješno i da su živi i zdravi. Potom su se svi ukrcali na poštanski brod, posljednji te godine, koji ih je odvezao u Oslo pa u Hamburg odakle su vlakom otišli kući. Tijekom puta svugdje su dočekivani ovacijama, a u domovini su im uručene posebne novčane nagrade i odlikovanja.

Karl Weyprecht je u nekoliko narednih godina objavljivao rezultate znanstvenih opažanja prikupljenih tijekom boravka na sjeveru, po kojima je došao do zaključka da se arktička istraživanja trebaju realizirati u međunarodnoj suradnji i po unaprijed dogovorenom protokolu. Zalagao sve do svoje smrti da treba organizirati međunarodne "Polarne godine", što će se i dogoditi 1882.-83. (Prva međunarodna polarna godina). Julius Payer je 1876. objavio u Beču knjigu o ekspediciji i Zemlji Franje Josipa. Velika i bogato ilustriranja knjiga tiskana je u više izdanja u nakladi većoj od 40.000 primjeraka te je uvelike pridonijela popularnosti tog poduhvata.

Arktička ekspedicija obilježena je i u Puli, ondašnjoj glavnoj ratnoj luci Monarhije. Tako je u Mornaričkom kasinu (Marine-Kasino) 3.IX.1899, u povodu 25. obljetnice sretnog povratka u domovinu, upriličena prigodna proslava na kojoj se okupilo 12 sudionika ekspedicije, na čelu s J. Payerom. Četrdeseta obljetnica povratka ekspedicije obilježena je 1914. postavljanjem memorijalne ploče u pulskoj crkvi Gospe od Mora (Mornarička crkva). Prva, bakrena spomen-ploča je nestala, pa je postavljena druga, mramorna, koja i danas stoji u crkvi i na kojoj su upisana imena svih sudionika ekspedicije, a posebno je istaknut glavni zaštitnik (sponzor/financijer) grof Wilczek.

Otočje Zemlje Franje Josipa, koje je otkrila austrougarska arktička ekspedicija, sastoji se od 191 otoka. Najsjevernije je područje euroazijskog kontinenta, udaljeno od kopna 750, a od Sjevernog pola 900 kilometara. Čini ga nekoliko većih otoka te brojni manji, sveukupne površine 16.135 četvornih kilometara. Površina otoka je uglavnom prekrivena ledenjacima, koji se zadnjih desetljeća smanjuju. Klima je pod utjecajem ledenjaka i stalno zaleđenog mora od kolovoza/rujna do lipnja. U doba otkrića otočja, 1870-ih, more je oko otoka cijele godine bilo stalno zaleđeno, ali uslijed recentnih klimatskih promjena (zatopljenja), ono je nekoliko ljetnih mjeseci dostupno brodovima posebno ojačanim za plovidbu ledenim morem. Zemlja Franje Josipa je danas dio Rusije, Sovjetski savez je otočje 1926. proglasio svojim teritorijem. Dio otočja je proglašen nacionalnim parkom, a na više otoka su ruske vojne postaje. Od otkrića 1873. do proglašenja dijelom Sovjetskog Saveza, otočje je bilo terra nullius, ničija zemlja, iako je Norveška u to vrijeme pokušavala to područje proglasiti svojim, temeljem nekih nedokumentiranih podataka da su to otočje 1865. ugledali/otkrili norveški ribari.

Nakon austrougarske ekspedicije 1872.-74. na otočje su dolazile brojne druge znanstvene ekspedicije te ribari, lovci na tuljane, polarne lisice i medvjede. U novije je vrijeme bilo dostupno i za turističke posjete, međutim zadnjih godina, zbog složene geopolitičke situacije na Arktiku, samo ruski ledolomci s turistima prolaze među otocima Zemlje Franje Josipa na plovidbi za Sjeverni pol, ali rijetki su putnici koji stupaju na njihovo tlo.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Mittheilungen der geographischen Gesellschaft in Wien 1872, Monatsversamlung am 23 Jan.1872, Wien 1873., 54-60; Beobahtung-Abschluss des Comités für die österreichisch-ungarische NORDPOL-EXPEDITION, Wien 1874.; Julius Payer, Der österreichisch-ungarische Nordpol-expedition, in den Jahren 1872 – 1874, Wien 1876.; Heinrich von Littrow, Carl Weyprecht, der Österreichische Nordpolfahrer, Erinnungen und Briefe, Wien-Pest-Leipzig 1881.; Gedenkblatter der k. und k. Kriegs-Marine, IV. Band, Pola 1902., 141; Gunnar Horn, Franz Josef Land, Natural History, Discovery, Exploration and Hunting, I Kommisjon Hos Jacob Dybwad, Oslo 1930.; Susan Barr (urednica), Franz Josef Land, Norsk Polarinstitutt, Oslo 1995.; Miljenko Smokvina, Hrvati na ledenom moru, u povodu 125. obljetnice odlaska Austrougarske ekspedicije na Sjeverno ledeno more, Glasnik Hrvatsko-austrijskog društva, br. 9, 1996., 24-25; M. Smokvina, Heinrich von Littrow, Arktička ekspedicija 1872-1874, Glasnik Hrvatsko-austrijskog društva, br. 10, 1997., 28-29; Enrico Mazzoli, Dall'Adriatico ai ghiacci, Ufficiali dell'Austria-Ungheria con i loro marinai istriani, fiumani a dalmati alla conquista dell'Artico, Mariano del Friuli 2003., Christoph Ransmayr, Strahote leda i tame, roman s jedanaest slika (prijevod Mladen Udiljak), Zagreb 2006.; M. Smokvina, S Jadrana do Arktika, katalog izložbe, Mali Lošinj 2012.; Petar Kuničić, Hrvati na ledenom moru, Putovanje po sjeveru s hrvatskim mornarima, po izvješću Julija Payera, Zagreb 1893. (pretisak, uredio M. Smokvina, Rijeka 2020.).

Slučajna natuknica

Monarch