Grad Lovran na bakrorezu Johanna Weicharda Valvasora s kraja 17. st.

povijesni razvoj gradova u Istri

Povijesni razvoj istarskih gradova može se pratiti kroz nekoliko urbanizacijskih razdoblja: predantičko, antičko, srednjovjekovno i suvremeno.

Već u predantičko doba postojala su naselja koja se po veličini, sadržajima i formi mogu nazvati protourbanima jer je potreba stanovništva za društvenom integracijom, zaštitom, razmjenom materijalnih i duhovnih dobara i iskustava bila već toliko razvijena da je ono, u širem prostoru boravka, moglo prostorno odrediti i oblikovati mjesto koje općenito odgovara potrebama svih pripadnika zajednice. Gradine nisu dostigle protourbani stupanj, odnosno nisu postale stalno napučena zajednička središta heterogenih zajednica, ali određena se naselja, koja imaju potpun (Pula, Labin, Plomin, Buzet, Mutvoran i dr.) ili prekinut kontinuitet (Buje, Kopar, Rovinj, Beram, Pićan i dr.), mogu držati urbanim središtima. Gradinskim naseljima Nezakciju, Picugima i Monkodonji kontinuitet je prekinut, ali ima dovoljno materijalnih dokaza o njihovu urbanom karakteru.

Nakon predantičkog razdoblja tijekom I. st. pr. Kr. nastupa razdoblje antičke urbanizacije. Od posebne je važnosti urbani razvoj rimskih kolonija: Pule (Pola) i Poreča (Parentium); te municipija: Labina (Alvona), Plomina (Flanona), Aegide kraj Kopra i Nezakcija (Nesactium). Antički grad pročišćeni je oblik iskustva u planiranju i organizaciji urbane zajednice koji su Rimljani, preuzimajući i prilagođavajući starije modele, uspješno primijenili i na istarskom području, te se stoga, na razini matrice i održavanja središnjih funkcija, uspio održati do industrijske ere. Istra je u antici bila relativno slabo urbanizirana, k tomu u najvećem dijelu litoralizirana. Većina je stanovništva boravila i radila u ruralnim sredinama. Bez obzira na promjene u kasnoj antici, koje su obilježene znatnim porastom broja ruralnih naselja, ali i malih urbanih sredina bez municipalne samouprave (Umag - Humagus, Rovinj - Ruginium, Piran - Piranum, Neapolis kraj Novigrada, Buzet - Piquentum,Pićan - Petina), rimski su gradovi kao središta ruralnih područja prenijeli iskustvo municipalnog ustroja kroz srednji vijek sve do XIX.st.

U ranom srednjem vijeku temeljna funkcija grada u prostoru bila je sigurnost. Stoga se svi gradovi snažnije fortificiraju, a dodatno se izgrađuju i nove pogranične utvrde (castra) na limesima municipalnih teritorija, iz kojih će se ili razviti stalna naselja, kao u slučaju Bala (castrum Vallis), Roča (castrum Rotium), Mutvorana (castrum Monte Mariano), Vodnjana (castrum Attinianum) i vjerojatno Motovuna, ili će utvrde s vremenom biti napuštene (castrum na Velom Brijunu, Turnina kod Rovinja, Črni Grad - Nigrignanum, Beligrad - Albignanum, Vranja - Aurania). Potkraj X. st. i u XI. st. počinje izgradnja niza utvrđenih mjesta (kaštel, burg). Početkom XII.st. spominju se burgovi Buzet, Hum, Boljun, Vranja, Letaj, Sv. Martin kraj Belaja, Kožljak, Kaštel (castrum Veneris), Buje, Kostel kraj Buja, Grožnjan, Roč, Črni Grad i Gradina (castrum Calixedi) te naselja (villa) Momjan, Kostanjica, Šterna, Marčenegla, Draguć, Beligrad i Sveti Petar. Sva su navedena mjesta te Vrsar, Sveti Lovreč Pazenatički, Trviž, Gračišće, Završje, Pazin, Paz, Kršan, Barban, Gočan, Dvigrad, Žminj, Beram, Gologorica, Oprtalj i mnogobrojni drugi burgovi primjeri razvoja grada iz kaštela te pripadaju srednjovjekovnoj urbanizaciji. Iako su podgrađa (protourbane jezgre) ponekad i starija od samih utvrđenih kula (Buje, Plomin, Boljun, Draguć), osnovna je funkcija naselja fortifikacijska. Podgrađa uglavnom nastaju na dva načina: spontano - prostor oko trgovišta postupno se oblikuje u stambeno-gospodarske cjeline (poglavito se to odnosi na priobalna naselja i naselja na važnijim trgovačkim putovima: Vrsar, Fažana, Motovun, Sveti Lovreč Pazenatički, Buje, Oprtalj, Grožnjan, Pazin, Dvigrad), i planski - prostor uz utvrđene kule na pravilan se način raspodjeljuje i naseljava kolonistima (pogranična naselja poput Huma, Kaštela, Draguća, Kršana, Barbana, Žminja).

Geneza i razvoj srednjovjekovnih gradova proces je koji se odvijao od X. do XVI. st. i nije tekao ravnomjerno u svim gradovima. Većina gradova konačnu je veličinu dostigla u XIV. ili XV. st. U zlatnom dobu municipalnog razvoja (XII.-XIV. st.), osim snaženja gradskih institucija, izgradnje javnih građevina (trgova, crkava, samostana, cisterni, fontika, fortifikacija, loža), povećanja stambenog standarda i kompleksnosti stambenih građevina, grad se prostorno i gospodarski integrirao sa svojim agrarnim okruženjem, u kojem su nastala nova selišta, samostanski kompleksi i mnogobrojne izdvojene sakralne građevine. Tada se prvi put nakon VI. st. dostiže onaj stupanj razvoja krajobraza koji se naziva kultiviranom pokrajinom.

Pojava Osmanlija na granicama Istre potkraj XV. st., iscrpljivanje prirodnih i ljudskih resursa od Venecije i Habsburgovaca te Uskočki rat na početku XVII. st. doveli su do rastakanja gospodarskog i demografskog tkiva Istre. Potkraj XVIII. st. ona je potpuno ruralizirana, većina gradova izgubila je stanovništvo i produktivno-trgovački značaj, tradicionalna sela gotovo su nestala, pojavio se velik broj novih selišta (stancija) kolonista, pastoralna ekonomija zamijenila je poljodjelsku. Propašću Mletačke Republike (1797.) zatvara se ciklus srednjovjekovne urbanizacije.

Sredinom XIX. st. Istra ulazi u industrijsko razdoblje i doba suvremene urbanizacije obilježja koje su odumiranje fortifikacijske funkcije, demografska eksplozija obalnih i umjeren rast unutarnjih naselja, eksponencijalni rast površine praćen koncentracijom djelatnosti u određenim područjima (zoniranje), tehnološka revolucija komunalnog sustava (uvođenje suvremenog vodovoda, energetske mreže i javne rasvjete, telekomunikacija, kanalizacije i odvoza otpada, motoriziranje prometa), nastanak novih institucija (kazalište, kino, sport i rekreacija, javno obrazovanje) i gospodarskih djelatnosti (industrija, rudarstvo, turizam, promet). Organski je rast u takvim okolnostima neostvariv i sukob je interesa u prostoru stalan, pa se na početku XX. st. počinje primjenjivati urbanizam, kao nova disciplina planiranja i upravljanja gradovima, a od sredine XX.st. i prostorno planiranje, radi upravljanja procesom integracije grada i njegove regije. Kraj XX. i početak XXI. st. obilježeni su izmjenom demografskih trendova, preseljenjem težišta interesa u suburbane zone, deindustrijalizacijom, jačanjem ekološke komponente u planiranju i korištenju prostora te sve većim nesrazmjerom između volumena izgradnje i kakvoće kumunalnog standarda, pa se temeljem tih pokazatelja može najaviti razdoblje postindustrijske urbanizacije.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Katarina Horvat, "Hum – razvoj grada", u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb 1986., 10; Bruno Milić, Razvoj grada kroz stoljeća, I–III, Zagreb 1990.–2002.; Milan Prelog, Djela, I, Zagreb 1991.; Luigi Foscan, I Castelli medioevali dell’Istria, Trieste 1992.; Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 2003.

Vezani članci

grad

Slučajna natuknica

matične knjige