Ostrovška, Milica, književnica, publicistkinja, profesorica (Kopar, 14.VI.1907. – Maribor, 5.IV.1997.).

Otac Adolf Schaup bio je učitelj tjelesnog odgoja u Kopru, a pisao je i stručne knjige o tjelovježbi, majka je bila domaćica Zoe rođ. Borri. Osnovnu školu pohađala je u Gorici, ali se u Prvom svjetskom ratu zbog opasne blizine Sočanske bojišnice (Soške fronte) sklonila u Pazin gdje je pohađala gimnaziju. Maturirala je 1925. u Mariboru. Školovanje je nastavila na ljubljanskom Sveučilištu, gdje je studirala njemački jezik, komparativnu književnost i lingvistiku. Studijsku godinu 1928./29. provela je na pariškoj Sorboni kao stipendistica francuske vlade. Diplomirala je 1930. i zaposlila u gimnaziji u Vranju (Srbija). Sljedeće se godine udala za profesora glazbe Josipa Ostrovškog, a od 1934. predavala je u mariborskoj realnoj gimnaziji.

Za studentskih dana pod utjecajem pjesnika Srečka Kosovela prihvatila je ljevičarske ideje, a pred Drugi svjetski rat, u zimi 1939.-40., postala je članicom Komunističke partije Slovenije. U ratu je s obitelji prognana u Srbiju, u Jagodinu (za vrijeme Titove Jugoslavije, 1946.-91. grad se zvao Svetozarevo), gdje je predavala u učiteljskoj školi. Istovremeno je ilegalno djelovala s drugim prognanim Slovencima u Osvobodilnoj fronti.

Nakon rata vraća se u Maribor, bila je referentica za srednje škole, pa od 1946. ravnateljica niže gimnazije. Smijenjena je nakon rezolucije Informbiroa 1948., isključena iz Partije i 1949. poslana na prisilni rad na Goli otok. Nakon izdržane trogodišnje kazne 1952. opet se vratila u Maribor, neko je vrijeme bila bez posla, potom je radila kao administratorica u srednjoj glazbenoj školi, pa je u jednoj osnovnoj školi predavala engleski jezik, kasnije metodiku učenja stranih jezika na Pedagoškoj akademiji, gdje je od 1962. radila u Zavodu za strane jezike. Predavala je i njemački jezik na mariborskoj Višoj ekonomsko-komercijalnoj školi (VEKŠ), čijom je profesoricom postala 1970. Umirovljena je 1973. na vlastiti zahtjev, ali je honorarno predavala još do 1977.

Publicistikom se počela baviti još 1926. pišući za slovenski ženski časopis Ženski svet, kasnije za Našu ženu. Objavljivala je pedagoške i polemično-kritičke članke te prozne radove u kojima se bavila ženskim sudbinama. U pripovijestima ženske likove prikazuje iz različitih perspektiva, kao domaćice i kao obrazovane žene, no bez snažnijeg suprotstavljanja tradicionalnoj ulozi spolova. Teži ravnopravnosti žena, ali ostavlja otvoren prostor i onima koje ostaju u tradicionalnim okvirima, kao i onima koje ruše ustaljene predodžbe. Objavila je prozu: Dva obiska (1935.), O dveh, ki sta se poročila pod marelo (1935.), Glej, dekla sem (1936.), O kraljični, ki se ni mogla smejati (1937.), Topovski strel (1937.), Stara devica (1938.), Drobec radosti daj! (1938.), Lujzika mora na jug (1938.), Vrnitev (1938.), Tajno okence male gospodinje (1939.), Živci gospe Felicite (1939.), Erika, Tomo in njegova mati (1940.), Klavir (1940.). Izdavanje zbirke socijalnih priča prepriječio je rat. Zastupljena je u antologiji slovenske kratke proze Lada Kralja i Petera Scherbera Slovenske kratke zgodbe med koncem ene in začetkom druge vojne (Celje 2010.).

U poraću piše o raznim društvenim temama u dnevnom i periodičnom tisku (Vestnik mariborskega okrožja, Obzornik, Komunist, Nova obzorja, Naši razgledi i dr.), pedagoške članke (Prosvetni delavec, Vestnik društva za tuje jezike) te brojne priručnike za njemački jezik za potrebe mariborskog VEKŠ-a.

Od 1950-ih prikupljala je gradivo za povijest narodnooslobodilačke borbe (NOB) na mariborskom području i objavila opsežnu trotomnu knjigu Kljub vsemu odpor (I–III, Maribor 1963., 1968.; 2. prošireno izdanje 1981.) te biografije narodnih heroja: Jože Hermanko (Maribor 1963.) i Silvira Tomasini (Maribor 1964.). Brojne članke s tematikom NOB-a objavila je u časopisu Borec, Kmečkoj ženi, Primorskom dnevniku, mariborskoj Večeri i dr.