Jazbec, Janko, sokolaški aktivist (Križe [Sveti Križ] kod Tržiča, Slovenija, 14.VI.1890. – Córdoba, Argentina, 18.III.1965.).

U djetinjstvu već s devet godina radi kao pastir. Kako nije htio izučiti postolarski zanat, za nj se zauzeo lokalni učitelj uz čiju je pomoć završio trogodišnju Obrtničku školu u Kranju, za urara i draguljara.

Kao 13-godišnji šegrt pristupio je 1903. podmlatku Sokolskog društva (SD) u Kranju, gdje mu je prvi učitelj bio Miroslav Ambrožič, jedan od najznamenitijih slovenskih sokolaša, a Jazbec je postao najbolji vježbač Društva. Od 1907. bio je član novoosnovanog SD-a u Radovljici te je iste godine bio četvrti u natjecanju vježbača na I. sletu gorenjskega sokolstva u Kranju. Već 1908. izabran je za načelnika SD Radovljica, a pomogao je i osnivanje odjela tog društva u Bledu.

U Pragu je 1909. pohađao sokolski tečaj za prednjaka te se ujesen iste godine doselio u istočnu Istru (Liburniju). Postao je član Hrvatskog sokola Volosko – Opatija i Hrvatske sokolske župe (HSŽ) Vitezić koja je obuhvaćala društva u Istri. Primljen je u prednjački zbor društva i Tehnički odbor župe kao tajnik. Župa je bila podijeljena u tri okružja, a I. okružje obuhvaćalo je sokolska društva Volosko – Opatija (sjedište župe), Kastav i Kantrida – Zamet. Zbog posla se 1912. preselio u Lovran i tamo osnovao društvo Hrvatski sokol, koje je pripalo I. župskom okružju, te mu je bio vođa do izbijanja Prvog svjetskog rata.

Godine 1913. izabran je za vođu HSŽ Vitezić. Zajedno s Ivanom Pošćićem najzaslužniji je što je ta župa bila jedna od najaktivnijih u Hrvatskom sokolskom savezu. Njegovom inicijativom održan je prvi prednjački župski tečaj. Bio je pokretač i glavni urednik Sokolskog vijestnika hrvatske sokolske župe Vitezić, kojega su zbog izbijanja rata objavljena samo tri broja.

U Lovranu je bio vlasnik urarske radionice koju je morao napustiti iz političkih razloga. Kad je počeo rat, Jazbec je uhićen kao protudržavni element. Mobiliziran je 1915. u austrougarsku vojsku i tri godine je proveo na talijanskom bojištu u pješačkoj pukovniji.

Po završetku rata služio je od 1919. godinu dana kao dragovoljac u jugoslavenskoj vojsci u Koruškoj, prije nego su određene državne granice između Kraljevine SHS i Republike Austrije. Nakon što je Istra Rapalskim ugovorom iz 1920. pripala Kraljevini Italiji odselio se u Bakar, u Hrvatsko primorje.

U Bakru je krenuo s urarskim poslom od nule jer je u Lovranu sve izgubio. Već po dolasku izabran je za načelnika Sokolskog društva, koje je nakon ujedinjenja nacionalnih sokolskih saveza djelovalo u Jugoslavenskom sokolskom savezu. Paralelno je 1920. postao zamjenik načelnika Sokolske župe Rijeka (od 1928. Sušak – Rijeka) i načelnik II. okružja te župe koja je teritorijalno obuhvaćala ranije HSŽ-e (Frankopanski u Sušaku, Vitezićev u Istri i Ante Starčevića u Gospiću, izuzev onih područja koja su potpala pod Kraljevinu Italiju).

Bio je pobjednik natjecanja za vježbače nižeg odjela na I. župskom sletu 1920. u Crikvenici. Iste godine završio je s odličnim uspjehom župski prednjački ispit.

Preselio se 1924. u Crikvenicu i postao član tamošnjeg SD-a, u kojem je potom bio načelnik, tajnik Odbora za izgradnju sokolskog doma, predsjednik Gospodarskog odbora i starješina. Kao vrstan organizator zaslužan je za održavanje župskih i okružnih sletova. Bio je aktivan kao načelnik Vinodolsko-uskočkog župskog okružja, a na dužnostima u župi Sušak – Rijeka ostao je do 1937. kada se povukao na vlastiti zahtjev.

Usporedo je u Crikvenici vodio urarsku radionicu, a imao je i podružnicu u Rabu. Dvaput je izabran za odbornika Zanatske komore u Zagrebu. Osnovao je 1925. Jugoslavensko-čehoslovačku ligu 1925. i bio njezin tajnik 15 godina. Više je godina bio i potpredsjednik Turističkog odbora u Crkvenici.