Staver, Željko, svećenik (Stancija Žufić kod Žminja, 26.V.1939. – Pula, 2.XI.2022.).

Sin Franje i Ruže rođ. Zec. Imao je i osam godina mlađu sestru Anu.

Osnovnu školu pohađao je u Žminju, a gimnaziju u Pazinskom sjemeništu. Studij teologije pohađao je na Visokoj teološkoj školi u Pazinu od 1958. do 1962.

Za svećenika ga je zaredio porečki i pulski biskup Dragutin Nežić 22.VII.1962. Mladu misu proslavio je u Žminju 19.VIII. iste godine. Kao mladomisnik, odmah preuzima upravljanje župama Valtura i Muntić, potom od 1963. i Kavran. U tim župama ostaje do 1979., kada postaje pastoralni suradnik, a potom župnik pulske katedralne župe Uznesenja Blažene Djevice Marije. Službe katedralnog župnika razriješen je 24.VIII.2005.

Od 1.II. do 15.VII.2006. obnašao je dužnost voditelja Kuće milosrđa u Majmajoli kod Vodnjana, gdje su smještena djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Po umirovljenju 2007. nastavlja živjeti na području pulske katedralne župe, još dugi niz godina svakodnevno je slavio večernje mise u crkvi Gospe od Milosti, Misericordiji, filijalnoj crkvi katedralne župe, te nedjeljnu misu na talijanskom jeziku u katedrali. Za vjernike Talijane on je jednostavno bio „il nostro don Desiderio“.

Kanonikom pokorničarom pulskog Stolnog kaptola sv. Tome apostola imenovan je 18.XI.1994.

Kroz gotovo tri desetljeća upravljanja pulskom katedralnom župom Staver je s tim gradom proživio i mnoge povijesne promjene. Pastoralno djelovanje župnika katedralne župe, koja se nalazila na doslovno nekoliko metara od zgrade vojnog zapovjedništva za sjeverni Jadran, bilo je zasigurno sve samo ne jednostavno. No, on je svojim smirenim uglađenim manirima izgradio korektan odnos s predstavnicima vojnih i civilnih gradskih vlasti. Jednako tako, dobre diplomatske sposobnosti pomogle su mu u uspostavljanju dobrih ljudskih odnosa i s predstavnicima ostalih vjeroispovijesti, što je napose značajno jer se pravoslavna crkva sv. Nikole nalazi vrlo blizu katedrale, a i muslimanski vjerski prostor je na području katedralne župe. Posebno dobri, prijateljski odnosi s gradskim vlastima, kao i s mnogim utjecajnim osobama u poslovnim krugovima, doprinijeli su i njegovom pastoralnom djelovanju. Kao župnik katedrale dočekao je i godine tranzicije, velikih političkih promjena početkom 1990-ih, kada je bio veoma aktivan u karitativnom djelovanju, kako prema izbjeglicama, tako i prema svim ostalim potrebitim stanovnicima Pule.

Svojevremeno je kazao: „Čovjeku sam uvijek prilazio s mišlju da smo svi mi potrebni drugima. Nikada nisam imao problema s vojnim djelatnicima, niti s bilo kime.“

Više godina obnašao je službu dijecezanskog delegata za pastoral pomoraca te je u tom svojstvu, ali i zbog prijateljskih odnosa s tadašnjim čelnim ljudima Brodogradilišta Uljanik, mnogo puta pozivan za blagoslov brodova prigodom porinuća. Njegovim je zalaganjem pulska katedrala dobila nove koncertne orgulje, zvono i rasvjetu.

Pokopan je na mjesnom groblju u Žminju.