Tresić Pavičić, Ante, hrvatski književnik, političar, publicist (Vrbanj na Hvaru, 10.VII.1867. – Split, 27.X.1949.).

Studirao je filozofiju, povijest i zemljopis na Sveučilištu u Beču, gdje je 1892. doktorirao iz filozofije. Pisao je pjesme, drame, romane, pripovijetke i putopise, a bavio se i političkim radom.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je interniran zbog protuaustrijskih stavova, a poslije rata bio je diplomatski predstavnik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Madridu i Washingtonu. Nakon umirovljenja 1931. živio je u Splitu.

Izdavao je 1903.–1904. u Trstu tjednik Jadran na hrvatskom i talijanskom jeziku, u kojem je iznosio pravaška i protuaustrijska stajališta, zalažući se za slogu među Talijanima i Slavenima (Hrvatima i Slovencima) u otporu pangermanizmu. Nastankom politike „novoga kursa“ i potpisivanjem Riječke rezolucije 1905. sve više napušta pravaštvo i okreće se jugoslavenstvu kao rješenju hrvatskoga pitanja (potkraj života vratio se starčevićanstvu).

U prevratnim danima 1918. bio je kao predstavnik Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (uz Vilima Bukšega i Ivana Mariju Čoka) poslan da preuzme ratnu flotu i pomorsko uporište u Puli. Potom je 1919. sudjelovao na Pariškoj mirovnoj konferenciji, gdje se zalagao za Wilsonova načela pri određivanju novih granica na Jadranu.

Djela (izbor): Glasovi s mora jadranskoga, Zagreb 1891.; Po Lici i Krbavi, Zagreb 1895.; Simeon Veliki, Zagreb 1897.; Djuli i sumbuli, Donja Tuzla 1900.; Moć ljepote, Sarajevo 1902.; Valovi misli i čuvstava, Zagreb 1903.; Sutonski soneti, Zagreb 1904.; Preko Atlantika do Pacifika, Zagreb 1907.; Ciceronovo progonstvo, Zagreb 1909.; Život kralja Hiruda, Zadar 1910.; Gvozdansko, Zagreb 2000. (posmrtno).